Krsto Đurović, rođeni Cetinjanin i jedan od najviše rangiranih crnogorskih časnika Jugoslavenske ratne mornarice, poginuo je 5. listopada 1991. pod nerazjašnjenim okolnostima u Konavlima – samo dan nakon što je iz Beograda izvanredno promaknut u čin kontraadmirala.
Đurović je veći dio vojne karijere proveo u Splitu kao podmorničar i zapovjednik flotile podmornica. Oženjen Hrvaticom, s dva sina koja su živjela u Hrvatskoj, javno je davao do znanja kako „dok on bude zapovjednik, Hrvatska neće biti napadnuta”, podsjetio je umirovljeni general HV-a Nojko Marinović.
Na početku agresije 1991. preuzima zapovjedništvo južnog pomorskog sektora Boke. Zadaću da osigura cestu Trebinje – Boka kotorska ispunio je do 5. listopada, no kada je dobio naredbu da nastavi prema Platima – čime bi otvorio izravan put napadu na Dubrovnik – odbio je poslušati. Istog dana ukrcao se u helikopter „gazela” zajedno s general-potpukovnikom Jevremom Cokićem.
Što se potom dogodilo, ostalo je predmet suprotstavljenih verzija:
• Prema priopćenju tadašnjeg Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, helikopter je u 15:15 sati oboren, a Đurović je teško ranjen i ubrzo preminuo. Cokić i posada zadobili su lakše ozljede.
• Hrvatska strana tvrdi da u području nije bilo ni hrvatskih postrojbi ni protuzračne paljbe, te da je letjelica pala tri sata ranije nakon što su je pogodili crnogorski rezervisti smješteni kod sela Livjera.
• Svjedoci iz redova JNA navode kako pucnja nije bilo te da je helikopter teturao i prinudno sletio oko 150 metara od Vukobratovih staklenika. Vojnik koji je prvi stigao opisao je da je Đurović imao tek ogrebotinu na čelu, bio je pri svijesti, ali je ubrzo izgubio kontakt.
Bivši crnogorski ministar vanjskih poslova Nikola J. Samardžić izjavio je mnogo kasnije da mu je admiral nekoliko dana prije smrti rekao da „nikada neće ni po cijenu života sudjelovati u napadu na Hrvatsku”. Samardžić je na suđenju u Haagu 2002. dodao kako mu je rečeno da su Đurovića „smaknuli pripadnici JNA”.
Istražni organi tadašnje JNA odbili su provesti detaljnu istragu, a Haški tribunal nikada nije rasvijetlio slučaj, iako je, kako ističe diplomat Hrvoje Kačić, postojala službena korespondencija vlade Srbije koja je implicirala službenu umiješanost u agresiju na jug Hrvatske.
Posmrtna pravna bitka obitelji završila je tek 2002. kada je Općinski sud u Splitu potvrdio stanarsko pravo Đurovićeve supruge. U sudskom postupku njezinu su verziju događaja poduprli Marinović i tadašnji dubrovački gradonačelnik Petar Poljanić.
Više od tri desetljeća nakon pada helikoptera, ostaju otvorena pitanja tko je pucao – ako je uopće pucnjave bilo – i je li kontraadmiral Krsto Đurović stradao od „prijateljske vatre” ili zbog vlastitog odbijanja da okrene oružje prema gradu u kojem je proveo najveći dio života.