Kad je stanovnica gradića na jugu kantona Zürich nazvala službu za dabrove, njezina je poruka bila kratka i jasna: „Mrzim dabrove.” Hrast koji je posadila prije četrdeset godina preko noći je stradao pod oštrim zubima novih susjeda. Sličnih poziva je svake zime sve više – trenutno ih stiže desetak tjedno – jer dabrovi upravo tada pojačano obnavljaju brane i nastambe, ruše stabla i ponekad potapaju okolne površine.
Procjenjuje se da pojedini incident može proizvesti štetu i do 70 000 švicarskih franaka. Zato je kanton Zürich uspostavio vruću liniju koju vodi savjetovalište za dabrove. Prvi odgovor na terenu najčešće daje biologinja Caroline Nienhuis iz konzultantske tvrtke Fornat. Njezina je prva zadaća – smiriti ljude. „Neki poljoprivrednici toliko su ljuti da ih je teško razumjeti, ali se smire čim dođete i objasnite rješenje”, kaže Nienhuis. Najčešći savjet je zaštita stabala žičanom mrežom, a u posebno osjetljivim slučajevima procjenjuje se pravo na odštetu.
Eksplozija populacije Švicarska danas proživljava pravi „beberski bum”. Nakon ponovnog uvođenja 1956., njihov broj je sporo rastao, no zadnjih se godina udvostručio: s oko 1 600 jedinki 2008. na najmanje 4 900 2022. godine, a stručnjaci vjeruju da ih je sada i više. Unatoč tome, u zemlji više od pola stoljeća nije zakonski ubijen nijedan dabar. Ključ je u aktivnom upravljanju: država godišnje izdvaja do milijun franaka za prevenciju i naknade – najveći takav fond u Europi.
Na terenu to izgleda ovako: javni radnik Peter Roos, zadužen za vodotoke i prometnice u općini Hettlingen, telefonira službi i do dvadeset puta godišnje. Najnoviji problem je brana koja podiže razinu vode do kanalizacije: tijekom pola sata Roos i Nienhuis dogovaraju da se brana djelomično spusti. „Pitanje je tko ima više strpljenja – čovjek ili dabar?” smije se Roos dok pregledava i svježu urušenu rupu na parkiralištu u koju je upala kamionska guma.
Je li odstrjel rješenje? Dok Bavarska godišnje odstrijeli oko 2 500 dabrova, a Poljska izdaje dozvole za odstrel približno 8 300 jedinki, švicarski stručnjaci sumnjaju u učinkovitost takvog pristupa. „Ubijanje je učinkovito samo dok ne dođe sljedeći dabar. Tada imate iste sukobe iznova”, objašnjava Nienhuis. Po njezinu mišljenju, formula održivog suživota glasi: prevencija plus naknada štete. Ako lokalno stanovništvo osjeti da ima kontrolu nad problemom, spremnije je prihvatiti suživot.
Dobit za prirodu Unatoč povremenim poplavama, dabrovske brane često umanjuju rizik od naglih bujica nizvodno i ubrzano vraćaju život u degradirana korita. „Ne možemo izgraditi ono što oni mogu. Bila bi golema šteta da ih sve pobijemo”, ističe Cécile Auberson iz Nacionalnog centra za dabrove, nazivajući ih „najmoćnijom silom obnove riječnih sustava”. Primjer je močvarno područje Marthalen: otkako su 2011. dabrovi zatrpali malen potok i stvorili četiri hektara poplavne šume, ondje su se nastanili crni djetlić, sova ušara i brojni drugi rijetki organizmi.
Švicarski model pokazuje da visoka gustoća ljudske i dabrovske populacije ne mora nužno prerasti u rat – ako postoji organiziran sustav koji štiti i ljude i prirodne „inženjere”.