Sofiye*, majka troje djece iz Uzbekistana, stigla je u Švedsku još 2008. godine. U međuvremenu je završila tečaj švedskog, zaposlila se u gradskom odjelu kućne njege i zajedno s djecom vodila miran život u stockholmskom predgrađu. Njezin najmlađi sin rođen je u Švedskoj, a 18-godišnji Hamza poznaje samo tu zemlju.
No, nakon četiri neuspješna pokušaja dobivanja statusa izbjeglice, prije tri godine Sofiye je izgubila radnu dozvolu. Danas, sa dvoje djece, živi u tranzitnom centru pokraj zračne luke Arlanda i čeka deportaciju. Težak život u sabirnom centru toliko je utjecao na njezino zdravlje da gotovo ne spava i često povraća od stresa.
Takvi centri dio su nove, mnogo tvrđe švedske politike useljavanja. Vlada desnog centra, ovisna o potpori krajnje desnih Švedskih demokrata, najavila je da želi preusmjeriti fokus „s prihvata na radnu imigraciju”. Pritom se hvali najnižim brojem tražitelja azila od 1985. godine, uvjerena da „manji brojevi stvaraju bolje uvjete za uspješnu integraciju”.
Glavne mjere: • tražitelji azila umjesto u privatnom smještaju završavaju u kolektivnim centrima; • nude im se poticaji za dobrovoljni povratak; • pooštreni su uvjeti za stjecanje državljanstva i spajanje obitelji; • svaka kaznena presuda za nedržavljane može rezultirati protjerivanjem; • ukinut je tzv. „track changes” – mogućnost da odbijeni azilanti ipak dobiju boravišnu dozvolu zahvaljujući poslu.
Procjenjuje se da je posljednja mjera ostavila oko 4 700 ljudi, unatoč godinama rada u Švedskoj, pred deportacijom. Samo prošle godine 8 312 osoba vratilo se u zemlje podrijetla – najviše u posljednjih deset godina – dok je broj novih zahtjeva za azilom pao 30 %.
„Susrećemo osobe koje se pitate što su još mogle učiniti. Govore nam: ‘Išli smo u školu, radili, plaćali poreze, no to očito nije dovoljno’,“ upozorava savjetnica Nannie Sköld iz projekta „Who Am I Tomorrow?“ koji pruža pravnu i psihološku pomoć obiteljima s rješenjima o protjerivanju.
Vlada, pak, poručuje: „Ako ne želite postati dio ovog društva, ne biste trebali dolaziti u Švedsku.”
Život u centrima daleko je od ranije slike Švedske kao zemlje otvorenih vrata. Iako su objekti „otvorenog tipa” – stanari mogu izlaziti – udaljeni su od javnog prijevoza, a ljudi preživljavaju s nekoliko kruna dnevno. LGBT tražitelji azila žale se da zajednički prostori nisu sigurni, a strah od iznenadne deportacije stalno je prisutan.
Švedska je 2014. bila sinonim za širokogrudnost, tadašnji premijer pozivao je građane da „otvore srca”. Danas, uoči izbora iduće godine, gotovo sve veće stranke – uključujući oporbene socijaldemokrate – prihvatile su strože mjere. Za mnoge poput Sofiye, to znači da se nakon godina u zemlji koju zovu domom nalaze u pravnoj i emocionalnoj pustoši.
*Ime je promijenjeno radi zaštite identiteta.