Alarmantni podaci o samoozljeđivanju mladih ponovno su u središtu pozornosti: procjenjuje se da se u Hrvatskoj svaka treća ili četvrta mlada osoba barem jednom namjerno ozlijedila kako bi lakše podnijela emocionalne teškoće.
Medicinska sestra i autorica digitalne knjige „Samoozljeđivanje kod adolescenata” Kristina Majer Čekada ističe da se takvo ponašanje, iako bolno, u pravilu ne povezuje sa željom za smrću. „Samoozljeđivanje je najčešće poziv u pomoć, a ne izraz želje za suicidom”, naglašava Čekada, dodajući da se najčešće radi o rezanju, grebanju, paljenju kože ili udaranju vlastitog tijela.
Statistike su zabrinjavajuće: istraživanje provedeno 2023. među zagrebačkim srednjoškolcima pokazalo je gotovo 50-postotni rast takvog ponašanja unutar pet godina – s 17 % u 2016. na 29 % u 2021. godini. Stručnjaci dio porasta pripisuju posljedicama pandemije covida-19.
Psihijatar za adolescente Ivica Šain iz pulske bolnice pojašnjava da samoozljeđivanje nije zasebna dijagnoza, nego simptom širokog spektra poremećaja. Adolescencija, kaže, nosi krizu identiteta, spolnosti i pripadnosti te povećanu anksioznost. „U pokušaju da se nose s tim osjećajima, neki adolescenti pribjegavaju samoozljeđivanju kao načinu privremenog olakšanja, iako je to nezdrav mehanizam suočavanja”, upozorava Šain.
Problem dodatno komplicira činjenica da ozljede često ostaju neprimijećene – sakrivene dugim rukavima ili odjećom s dugim nogavicama. Roditeljima i nastavnicima Šain poručuje da obrate pozornost na nagle promjene ponašanja, povlačenje, izbjegavanje škole ili sporta te iznenadna nova društva.
Psihologinja Snježana Grgić iz pulske Medicinske škole podsjeća da tinejdžerski mozak još nije u potpunosti razvijen: prefrontalni korteks – zadužen za donošenje odluka i samokontrolu – sazrijeva tek u dvadesetima, dok su limbički sustav i amigdala vrlo aktivni. Zbog toga su adolescenti osjetljiviji na intenzivne emocije. „Samoozljeđivanje tada postaje način suočavanja s preplavljujućim emocijama ili unutarnjom boli, ponekad i pokušaj da se ponovno osjeti kontrola”, objašnjava Grgić.
Iskustva dviju djevojaka u digitalnoj knjizi potvrđuju razloge koje stručnjaci navode: jedna je ozljeđivanjem pokušala ublažiti osjećaj odbačenosti i posljedice fizičkog nasilja, druga se borila s ruganjem vršnjaka i siromaštvom. Obje su se oporavile uz podršku obitelji, terapeuta i postavljanje jasnih životnih ciljeva.
Liječenje najčešće uključuje individualnu ili grupnu psihoterapiju, a nerijetko i rad s roditeljima. Šain zaključuje kako većina mladih, kad jednom dogradi povjerenje i uključi se u terapijski proces, „krene u dobrom pravcu”, iako postoje i tvrdokorniji slučajevi.
Stručnjaci se slažu: rano prepoznavanje i otvoren razgovor ključni su za sprječavanje daljnjih ozljeda i osnaživanje mladih da pronađu zdravije načine suočavanja s krizama.