Broj radnih dozvola izdanih stranim državljanima lani je pao za 17 % u odnosu na 2022., čime je prekinut sedmogodišnji uzlazni niz započet 2015., a naglo ubrzan 2021. ukidanjem kvota. Pad, međutim, nije rezultat manjeg interesa radnika iz inozemstva, nego znatno strožeg Zakon o strancima koji je stupio na snagu u veljači prošle godine.
Glavne promjene
• Poslodavci odsad moraju položiti novčano jamstvo u visini jedne prosječne bruto plaće ako odustanu od radnika za kojega su već ishodili dozvolu.
• Uvedena su stroža pravila za smještaj i otkaz stranim radnicima.
• U deficitarnim zanimanjima, poput turizma i građevine, ograničen je broj dozvola u odnosu na domaću radnu snagu.
• Za visokokvalificirane stručnjake, posebice u IT-u, olakšan je pristup „plavoj karti”, pa ju mogu dobiti i radnici koji formalno nemaju odgovarajuću diplomu, ali mogu dokazati vještine radnim iskustvom.
• Pojačane su kontrole radnika iz Bangladeša, nakon što je uočeno da dio prijavljenih u Hrvatsku zapravo odlazi raditi u druge članice EU-a.
Rezultati su brzo vidljivi i u sektoru posredovanja: od više od 800 agencija koje su donedavno dovodile radnike, danas ih posluje 424. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović još je proljetos najavio „čišćenje” tržišta i ocijenio da će oko 17 % posrednika nestati; nova statistika pokazuje da je opstala tek polovica, ponajprije one agencije koje su radile „na rubu zakona”.
Tko i dalje dolazi? Najviše stranaca i dalje se zapošljava u građevinarstvu i ugostiteljstvu, gdje dominiraju nekvalificirani ili pomoćni radnici. Zaposlenja im osiguravaju i trgovina, industrija te logistika. Dok deficit domaće radne snage u tim sektorima i dalje traje, država nastoji preokrenuti strukturu dolazaka u korist obrazovanijih i bolje plaćenih stručnjaka.
Demografski okvir Hrvatska je u deset godina (2011.–2021.) ostala bez oko 400 000 ljudi, što je desetina stanovništva. Mladi i radno sposobni mahom su otišli u bogatije članice EU-a, a njihove doznake danas čine više od 7 % BDP-a i veće su od stranih ulaganja. I strani radnici dio plaća šalju kući, no ukupni priljev novca koji Hrvati šalju iz inozemstva višestruko nadmašuje odljeve.
Uz kronični manjak radno aktivnih, potporu mirovinskom sustavu – nastalom još u Bismarckovo doba – sve je teže održati. Strani radnici tako postaju dvostruko važni: popunjavaju prazna radna mjesta i pridonose mirovinskoj blagajni, dok Hrvatska nastoji pronaći ravnotežu između nužnog uvoza radne snage i zaštite vlastitog tržišta rada.
