Ispred neugledne zgrade u jednom zadarskom kvartu svakodnevno se gomilaju bicikli i električni romobili – jedini vidljivi tragovi ljudi koji ondje spavaju. Nekadašnje lokalno okupljalište pretvorilo se u improvizirani dom za skupinu radnika iz trećih zemalja koji u Zadru rade tijekom cijele godine.
Kroz prozore se uvečer jasno naziru redovi kreveta na kat poredanih oko šanka, uz električna kuhala i pregršt osobnih stvari. Prostor, nikad projektiran za stanovanje, sada služi kao spavaonica i kuhinja u jednom, a radnici dijele i prizemlje i kat.
Pravila – ali samo za sezonce
Prema važećem Zakonu o strancima te Pravilniku o boravku državljana trećih zemalja, smještaj koji poslodavac osigurava sezonskim radnicima mora biti „primjeren“. Propisano je najviše šest osoba u zajedničkom prostoru, minimalno 14 četvornih metara za prvu osobu i dodatnih šest za svaku sljedeću. No, isti standard ne vrijedi za nesezonske radnike: izmjene pravilnika koje bi ih obuhvatile još uvijek nisu stupile na snagu.
Zbog toga se Državni inspektorat, prema vlastitom tumačenju, nalazi vezanih ruku. Bez jasne zakonske odredbe koja regulira cjelogodišnji boravak stranih radnika, inspektori ne mogu narediti iseljenje niti sankcionirati poslodavce koji ih smještaju u neadekvatne prostore poput bivših ugostiteljskih objekata.
Stanari iz sjene
Radnici nerado istupaju u javnost; strah od gubitka posla i boravišne dozvole prevelik je. U susjedstvu se, pak, rijetko tko usuđuje govoriti – i zbog mogućeg stigmatiziranja ljudi koji ondje žive i zbog bojazni da će imovinske nepravde ostati neriješene.
Dok radna snaga iz Azije i Afrike popunjava rupe na hrvatskom tržištu, njihovi životni uvjeti ovise o sivoj zoni propisa. Bivši kafić pretvoren u spavaonicu tako postaje simbol šireg problema: države koja uvozi radnike, ali im još nema gdje – ni kako – osigurati dostojan dom.