Najveća stambena zgrada u Hrvatskoj, zagrebačka Mamutica, s oko 5 000 stanara, ima više stanovnika nego stotine hrvatskih općina. Ta slikovita usporedba godinama ilustrira ekstremnu rascjepkanost sustava lokalne samouprave.
• 420 jedinica lokalne samouprave ima manje od 5 000 stanovnika. • 276 općina ne doseže ni 3 000 stanovnika. • 55 ih broji manje od 1 000 ljudi, a na samom dnu je Civljane sa 171 stanovnikom.
Kritičari upozoravaju da takva mreža omogućuje lokalnim „šerifima” političku kontrolu, potiče klijentelizam i opterećuje državni proračun. Više od 80 % općina ovisi o sredstvima fiskalnog izravnanja; bez te pomoći ne bi mogle pokriti osnovne troškove administracije.
„Veličina stanovnika nije jedini kriterij. Treba uzeti u obzir geografsku raspršenost, izoliranost, dostupnost usluga i povijesne specifičnosti”, poručuje ekonomistica i bivša ministrica uprave Dubravka Jurlina Alibegović. Ipak, priznaje da „vrlo male općine često imaju ograničene administrativne kapacitete – ponekad nemaju niti zaposlenog pročelnika – te ovise o državnoj pomoći, što sustav čini skupim i neefikasnim”.
Struka zato predlaže trostupanjski pristup reformi:
- Dobrovoljno povezivanje – zajedničke administracije, komunalne službe i javne ustanove kako bi se smanjili troškovi, a sačuvao lokalni identitet.
- Jasni fiskalni kriteriji – minimalni prihod po stanovniku kao uvjet opstanka, uz obvezu iskorištavanja vlastitih poreznih potencijala prije traženja pomoći države.
- Diferencirane ovlasti – najmanje općine mogle bi imati uži opseg nadležnosti, s načelnicima volonterima i profesionalnom, zajedničkom administracijom više jedinica.
„Treba smanjivati broj općina, ali ne mehanički. Cilj mora biti funkcionalnost i kvaliteta javnih usluga, a ne samo administrativno rezanje”, zaključuje Jurlina Alibegović.
Dok se politička trgovina i strah od gubitka lokalne moći koče promjene, sve je jasnije da sadašnji sustav – u kojem jedna zgrada može imati više stanovnika od cijele općine – nije dugoročno održiv za modernu Hrvatsku.