Oksimoron se u rječnicima opisuje kao spoj logički nespojivih pojmova – klasični primjeri su „drveno željezo” ili „glasna tišina”. U istu kategoriju, navodi se u analizama, spada i izraz „kršćanski nacionalizam”. Kako, pita se autor, nešto univerzalno i nadnacionalno poput kršćanstva može biti ograničeno uskim okvirom nacionalne pripadnosti?
Rasprava o tom pojmu ponovno je oživjela nakon ubojstva američkoga konzervativnog aktivista Charlieja Kirka. Taj tragični događaj skrenuo je pozornost na ideologiju koja posljednjih godina dobiva sve snažniji glas u Sjedinjenim Državama. U središtu je te ideologije uvjerenje da bi se američki identitet i državne institucije trebale temeljiti na specifičnom, često evangelikalnom tumačenju kršćanstva.
Iako je kršćanski nacionalizam dugo postojao na margini, politički analitičari ističu da se posljednjih desetak godina počeo prelijevati u glavnu struju desnog spektra. Pokret se oslanja na kombinaciju vjerskog žara, patriotske retorike i antiglobalističkog zazora prema međunarodnim strukturama. Pobornici tvrde da brane „prave” američke vrijednosti, dok kritičari upozoravaju na opasnost od isključivosti i erozije temeljnih demokratskih načela.
Paradoks samog pojma ostaje: može li univerzalna religijska poruka koegzistirati s ograničavajućim konceptom nacionalne isključivosti? Dok jedni u tome vide kontradikciju koja iskrivljuje kršćansku poruku, drugi ustraju da je vjera, upravo suprotno, temelj američkog nacionalnog identiteta. Nakon šokantnog ubojstva Charlieja Kirka, to pitanje postaje sve glasnije – i daleko od toga da je dobilo konačan odgovor.