Hrvatski kapetan Luka Modrić u opširnom intervjuu za talijanski dnevnik ispričao je najteže trenutke djetinjstva – ubojstvo djeda Luke u prosincu 1991. godine. Dirljiva ispovijed, u kojoj nogometaš govori o ratnim traumama i želji da obnovi djedovu spaljenu kuću pod Velebitom, odmah je izazvala žestoke reakcije u dijelu srpske javnosti.
Modrić je podsjetio da je kao šestogodišnjak ostao bez djeda: „Bio je prosinac 1991., imao sam šest godina… Ustrijeljen je na polju uz cestu. Imao je 66 godina. Nikome nije ništa nažao učinio.” Na pitanje tko ga je ubio, nogometaš je kratko odgovorio kako teško govori o toj „strašnoj rani”.
Međutim, pojedini beogradski tabloidi odmah su osporili dio Modrićeve priče u kojem se spominju srpski četnici, tvrdeći da „nema dokaza tko je počinitelj”. Pozivaju se na to što do danas nije donesena pravomoćna presuda za taj zločin. Umjesto suosjećanja, tekstovi su optužili hrvatskog kapetana i autora intervjua za „neprovjerene optužbe”, nastojeći relativizirati smrt civila u ratu.
U hrvatskoj javnosti reakcije na takve napise vide se kao pokušaj negiranja ratnog zločina i omalovažavanja osobne traume. Istraga o ubojstvu Modrićeva djeda doista nikada nije dovršena, no činjenica da je riječ o civilu ubijenom u ratnoj zoni ostaje neupitna.
Modrić je u istom razgovoru otkrio i da bi volio otkupiti ruševnu djedovu kuću koja je danas državno vlasništvo: „Volio bih je kupiti. Za svog djeda i za sebe. Ta ruševina je dio mog života.”
Kapetan Vatrenih rijetko govori o privatnim ranama, pa je nagla medijska polemika u susjedstvu otvorila novo poglavlje u odnosu Hrvatske i Srbije prema ratnim zločinima – poglavlje u kojem još uvijek nedostaje pravda, ali ni empatija nije na cijeni.
