Miris kože, zvuk brusilice i priča stara četiri desetljeća još odjekuju u maloj radionici u Vukovarskoj 106, gdje Ivica Drlje svako jutro otključava vrata. Naslijedio je radnju 1985. nakon očeve smrti i od tada – uz pomoć supruge, prve majstorice postolarke u Splitu – ne prestaje popravljati cipele.
„Cijeli život u cipelama”, kaže Drlje, svjestan da je njegov zanat postao rijetkost. U gradu u kojem je prije trideset godina radilo 55 postolara, danas ih je samo sedam. Ostatak je zatvorio radionice ili, kako on slikovito opisuje, „umro, odustao ili otišao“.
Zahvati su isti kao i prije – čekić, presa, brusilica marke Hardo iz 1983. – ali tržište se potpuno promijenilo. Dolazak jeftine kineske obuće i nestanak domaćih giganata poput Borova, Peka i Jugoplastike prepolovili su potražnju za popravcima. „Ili su cipele preskupe, ili toliko jeftine da ih se ne isplati ni popravljati. Nema sredine“, objašnjava Drlje.
On i dalje živi od klijenata koji kupuju skuplje, kožne modele vrijedne obnove. Ostali parovi završavaju u otpadu. Da bi radionica preživjela, uveo je dodatne usluge – izradu ključeva, graviranje pločica, pečate i fotokopiranje – ali „cipele su i dalje glavni dio. To je ono što me drži“.
Iako se približava mirovini, 59-godišnji majstor ne razmišlja o zatvaranju. Sina, magistra elektrotehnike koji radi na brodu, zanat ne privlači, no Drlje se nada da će barem djeca nekolicine kolega – Kapetanovića, Žurića i Paštara – održati tradiciju: „To me veseli, jer barem netko nastavlja.“
U svijetu jednokratne mode Drlje se oslanja na istu filozofiju: strpljenje i razgovor. „Ljudi dođu ne samo da poprave cipele, nego i da se nasmiju“, kaže kroz smijeh. Ipak, priznaje da „nikad dvije potpetice nisu iste – kao ni dva čovika“. Zato svaki dan ostaje zanimljiv, čak i ako je zanat na izdisaju.