Na adresi Livanjska 14 u Splitu već gotovo šest desetljeća kuca isto urarsko srce. Milica Barišić, rođena Plazibat, treća je generacija koja nastavlja posao što ga je 1966. pokrenuo njezin otac Bože Plazibat.
„Sat je tu da služi nama, a ne mi njemu”, kaže Barišić dok u malenom prostoru balansira između lupa, pinceta i stalne struje mušterija. Obrt je preuzela 1996., ali priznaje da je „od malih nogu bila u radnji” i tako naučila osnove – od budilica do zidnih satova.
Klasični mehanički satovi obilježili su očevu karijeru, dok je Milica u posao ušla baš kada se tržište okrenulo jeftinijim kvarcnim mehanizmima. Švicarski brendovi gasili su proizvodnju, a japanski su modeli preplavili tržište. „Bilo je to pogubno razdoblje – jedno se gasi, drugo se otvara, a vi se morate brzo snaći”, prisjeća se.
Današnji tempo diktira brže popravke: zamjena baterije, skraćivanje narukvice ili poliranje stakla često se rješavaju „kao na traci”. Ipak, Milica smatra da je „starinsko zanatsko znanje temelj svega” te da se svaki sat može popraviti dokle god postoje rezervni dijelovi.
Pedantnost, upornost i strpljenje navodi kao glavne vrline zanata, ali i životnu lekciju: najprije treba „pronaći problem”, zatim ga smireno i temeljito otkloniti te nastaviti dalje. Zahvaljujući potpori oca i supruga uspješno je modernizirala radionicu – čak je unutar nekoliko kvadrata uspjela „ugurati” toalet, jer, kako uz osmijeh objašnjava, ni majstor ne može raditi bez osnovnih uvjeta.
U vremenu „supermarketa”, kada se potrošači radije odlučuju za novo nego za popravak, ova splitska urarka vjeruje da se za zanat još može izboriti mjesto: prodajna mjesta, kaže, trebala bi surađivati s urarima kako bi se očuvalo znanje i produžio vijek satovima koji nas prate iz dana u dan.
Tko god treba preciznu ruku i komadić tradicije, zna gdje da je potraži – u radnji u Livanjskoj 14, gdje „svijet vijaka, kazaljki i kotačića” neumorno otkucava.