Splitska filmašica i glumica Antonija Šitum na ovogodišnjem STFF-u predstavila je desetominutni dokumentarac „Ja se zovem did Jozo”, osobnu priču nastalu iz jedanaest godina starih memoara njezina djeda Joze.
Autorica je film razvijala tri godine – od prepisivanja djedovih bilješki preko tri neuspješna pokušaja prijave na HAVC do sporadičnog snimanja i dugotrajne montaže. „Koliko god da je teško stvarati u gerilskim uvjetima niskobudžetne produkcije, za mene su oba ta filma donijela neke nove dimenzije katkada rubnog filmskog i životnog iskustva”, rekla je Šitum, podsjetivši da je i njezin glumački debi u „Posljednjim danima ljeta” nastao na sličan način.
Motiv za film rodio se kad ju je kolega pitao zašto ne bi prijavila scenarij: sjetila se djedovih zapisa i odlučila kamerom „oživjeti uspomenu na djetinjstvo”. Snimila je ukupno 12 sati materijala, ali je zbog tehničkih ograničenja, gubitka dijela snimki i smrti bake i djeda tijekom procesa priču ogolila na 10 minuta. U montaži joj je pomogao Karlo Vorih, a vizualnu poeziju dodao je snimatelj Boris Poljak.
Filmom dominira djedova životna crta obilježena siromaštvom, radom u Njemačkoj i „urođenom crtom sveca patnika”, priča autorica. U finalu se, kaže, neočekivano nametnula slika tuge zbog gubitka voljene osobe, a posebnu težinu nosi činjenica da ni baka ni djed nisu dočekali premijeru.
Šitum već priprema novi dokumentarac o 90-godišnjem slikaru Frani Radaku, a razmišlja i o povratku književnosti te radu s djecom s teškoćama u razvoju, čime bi spojila edukacijsku rehabilitaciju – diplomu je stekla prošle godine – s kreativnim radom.
Na pitanje vidi li se više ispred ili iza kamere, odgovara: „Biti iza kamere odgovara mom opservacijsko-voajerskom nervu, a biti ispred kamere mi je prirodno; kad uđem u ulogu, jednostavno zaboravim da je kamera tu.”
Njezin kratki hommage djedu već je izazvao suze publike, a autorica razmišlja i o projekciji u Cisti Provo, djedovu rodnom kraju: „Nadam se da će se i to ostvariti.”