Kad je Kristijan Gaćina, rođeni Splićanin s adresom u zagorskom miru, odlučio sjesti na bicikl i zaputiti se prema Afganistanu, zvučalo je poput avanture iz putopisnog romana. Tri mjeseca kasnije na njegovom brojaču stajalo je 13 000 prijeđenih kilometara, a u sjećanju prizori i susreti koje je, kaže, nemoguće zaboraviti.
Gaćina je putovao sam, oslanjajući se na snalažljivost, vlastitu izdržljivost i – kako ističe – „neočekivanu dobrotu potpunih neznanaca“. Bicikl mu je služio kao daleko više od prijevoznog sredstva: bio je ulaznica u svakodnevicu Irana, Afganistana i zemalja kroz koje je prolazio, ali i test osobnih granica.
Humanitarac po uvjerenju, Gaćina nije jurio brzinom nego pričama. Na cesti je dijelio trenutke s lokalnim obiteljima, prenoćio u improviziranim skloništima i preživio izazove terena o kakvima je, priznaje, ranije samo čitao. „Nisam bio spreman na sve što sam vidio, ali to je dio čari puta – svaka prepreka otkrije ti nešto novo o sebi“, govori.
Premda su mu mnogi prije polaska sugerirali oprez ili čak odustajanje zbog sigurnosnih rizika, Gaćina tvrdi da se upravo ondje gdje putnici rijetko zalaze najčešće susreće istinska gostoljubivost. Po povratku kući ističe kako će iskustva s Bliskog istoka koristiti u budućim humanitarnim projektima.
Sada, ponovno u Hrvatskoj, razmišlja o sljedećem pedaliranju, ali i o prenošenju priča s puta kroz predavanja i radionice. „Bicikl me naučio da se svijet ne mjeri kilometrima nego susretima“, zaključuje, dok njegovi kotači već polako planiraju novu, još neiscrtanu rutu.