Četrdeset godina nakon što je dokumentarac „This Is Spinal Tap” slučajno postao komedija, najslavniji izmišljeni hard-rock bend vraća se na velika platna. David St Hubbins, Nigel Tufnel i Derek Smalls – nekadašnji dečki iz sirotinjske londonske četvrti Squatneyja – pristali su na još jedan, ugovorom nametnut nastup u New Orleansu, a sve će ponovno zabilježiti redatelj Marty DiBergi u filmu „Spinal Tap II: The End Continues”.
Povratak pod prisilom Pritiskom kćeri pokojnog menadžera Iana Faitha, Hope Faith, trojac je morao odraditi „dug stari koliko i bakelit”. Budući da su desetljećima pokušavali izbrisati svoje i DiBergijevo ime s prvog filma, ironično je što su upravo njemu povjerili kameru i u nastavku. „Nitko drugi to nije htio raditi”, lakonski priznaje bassist Smalls.
Diskografija u tuđim rukama Unatoč statusu kultnih junaka, publika i dalje ima pristup samo djeliću njihova kataloga: soundtracku iz 1984., albumu „Break Like the Wind” (1992.) i „Back from the Dead” (2009.). Ostalih jedanaest studijskih i više live izdanja rasuto je po pravnim zavrzlamama – nekoć su ih, tvrde članovi, otkupili i „tajanstveni iranski operativci”, a dio je završio kod zvučnih sportskih i celebrity imena poput Billie Jean King. Bend bi rado objavio remastere klasika kao što su „Intravenous de Milo” ili „Silent But Deadly”, no jednostavno ne zna gdje im se nalaze prava.
Na sceni od Beneluxa do Glastonburyja Od prvih nastupa 1966. – kad su još bili The Thamesmen i probijali se po klubovima Beneluxa – Tap su stekli reputaciju kojičastog, ali neumoljivo glasnog rock-stroja. Riff iz „Tonight I’m Gonna Rock You (Tonight)” uspoređuje se s najboljim radovima AC/DC-a, a minijaturna epopeja „Stonehenge” u tri minute nudi više ideja nego neki gangsterski epos u deset sati. „Naše pjesme traju tri minute, ali čine se kao sat”, smije se Smalls.
Međusobna „animozija” Iako se St Hubbins i Tufnel poznaju od djetinjstva, podbadanja su ostala zaštitni znak benda. „To nije netrpeljivost, to je animus – zvuči učenije”, objašnjava pjevač. Gitarsko-basovske bitke nerijetko su se protezale i do dva sata, pa su publike odlazile na večeru i vraćale se na kraj sola. „Nitko ne želi gladnu publiku”, tvrdi Smalls.
Neuništivi mit Prvi film pretvorio ih je u arene-headlinere, ali publika je dolazila uvjerena da gleda stand-up komičare. „U redu, uzeli smo im novac; neka iz toga izvuku što god žele – nadamo se i malo merchandisa”, sliježe ramenima St Hubbins.
Kako sami sebe vide u britanskom rock-panteonu? Beatlesi su, kažu, prvi, Stonesi drugi, a oni – „negdje oko 77. mjesta, čvrsto u sredini League One, ali bez straha od ispadanja”. Humor i megalomanija, čini se, ostaju jedini dio njihove ostavštine koji nije izgubljen u sudskim spisima.
Gledatelji će uskoro moći provjeriti jesu li godine, izgubljena prava i povijesne nesreće konačno naveli Spinal Tap da stišaju pojačala – ili će ih, kako tradicija nalaže, opet okrenuti na mitsku jedanaesticu.