Španjolki iz regije Andaluzija ovih je dana potvrđeno ono što milijuni žena diljem svijeta svakodnevno osjećaju – da kućanski poslovi jesu rad i da imaju konkretnu novčanu vrijednost.
Prema sudskoj odluci, njezin bivši suprug mora joj isplatiti nešto više od 200 000 eura kao naknadu za sve što je tijekom 25 godina braka radila u domu: kuhala, prala, čistila, brinula se o djeci i organizirala obiteljski život. Sud je vrijednost tog rada izračunao prema tadašnjoj minimalnoj plaći za svaku godinu zajedničkog života.
Podaci pokazuju koliko je takav teret neravnomjerno raspoređen. Prema istraživanju Oxfama iz 2020., žene globalno obave oko 76 % ukupnog neplaćenog kućanskog rada. U Indiji, primjerice, žene dnevno provedu prosječno četiri sata više u kućanskim obvezama nego muškarci.
U ovom konkretnom slučaju, neravnopravnost je bila još naglašenija: muškarac je bivšoj supruzi zabranio zapošljavanje izvan kuće, čime joj je onemogućio financijsku neovisnost, a samim time i izbor. Sud je stoga zaključio da je jedino pravedno novčano nadoknaditi sav neplaćeni rad koji je obavljala.
Presuda je već dočekana kao potencijalni presedan. Dok zagovornici smatraju da formalno priznavanje kućanskih poslova donosi korak bliže rodnoj pravdi, kritičari upozoravaju da bi plaćanje za rad u domu moglo dodatno učvrstiti tradicionalne rodne uloge i obeshrabriti žene da se zaposle na tržištu rada. Rasprava se stoga i dalje vodi oko ključnog pitanja: tko bi trebao snositi trošak – partner, država ili oboje?
Iako jedna presuda neće preko noći promijeniti svijet, služi kao snažan podsjetnik da ekonomija ne počinje na radnom mjestu, nego upravo u dnevnoj sobi. Vrijeme, energija i emocionalni angažman u vođenju kućanstva imaju cijenu – čak i kada se ta cijena dosad nije plaćala.