Belgijska prijestolnica prošarana je trgovinama koje nude samo jedno – višekratne boce za vodu u svim bojama i formatima. I dok se turisti dive Manneken Pisu, pred policama s bocama vlada gužva slična onoj pred zlatarnicama.
• Cijene probijaju 100 eura: premijski modeli povezuju se s pametnim telefonima, svijetle i svakih sat vremena podsjećaju vlasnika da se napije. • Lista čekanja za najtraženiji model „Stanley Cup” usporediva je s onom za luksuznu birkinicu. • Procjene govore da je globalno tržište višekratnih boca lani vrijedilo 8,9 milijardi eura, a do 2030. moglo bi narasti do 10,9 milijardi. Gotovo 28 % pijeska zauzima američko tržište.
Sociolozi ističu da je manija krenula iz ekoloških pobuda: Gen Z masovno odbacuje jednokratnu plastiku i traži trajnija rješenja. Pandemija je dodatno pojačala potražnju – ljudi su provodili više vremena kod kuće pa su se okretali zdravijim navikama, a voda je postala glavna zvijezda kampanja za ljepšu kožu, bolju probavu i aktivan život.
Boce tako nose dvostruku etiketu: ekološku i aspiracijsku. Za razliku od torbi čija cijena nerijetko prelazi prosječnu godišnju plaću, iznos od stotinjak eura mnogima djeluje dostižno, pa su i kupci s tanjim budžetom spremni posegnuti za ‘priuštivim luksuzom’.
Roditelji, pod dodatnim pritiskom društvenih mreža, šalju djecu u školu s litrenkama vode koje mjere mililitre i održavaju idealnu temperaturu. Gubitak takvog „gadgeta” postao je drama, a jednokratna boca gotovo sramota.
I premda se ideja o zdravoj hidraciji čini hvalevrijednom, kritičari upozoravaju da se i ova trendovska opsesija pretvara u čistu potrošačku utrku – jednako skupu, ali daleko manje praktičnu od samog odlaska do najbliže slavine.