Danas je gotovo nezamislivo spojiti Dubrovnik i industriju, ali fotografski album koji je na Facebook stranici „Dubrovnik nekad” objavio kroničar Ivo Batričević podsjetio je koliko su tvornički dimnjaci – fumari – nekoć oblikovali panoramu grada i okolice. Batričević je priredio kronološki popis osam najviših fumara, prateći razvoj lokalne proizvodnje i energetike od kraja 19. stoljeća.
- Marijin Mlin, Mlini (1895.) – mlin je proizvodio struju za vlastite potrebe i obližna naselja.
- Hotel Imperial (1897.) – fumar je služio za odvod plinova hotelskog agregata koji je napajao samo hotel.
- Elinova termoelektrana, Batala (1901.–1926.) – prva široka gradska opskrba električnom energijom započela je 1. lipnja 1901.; dimnjak je srušen 1926.
- Termoterapija, Rijeka dubrovačka (1905.) – fumar uz glavnu zgradu tadašnjeg lječilišta.
- Prvo dalmatinsko trgovačko društvo / Radeljević (1928.) – danas je ostao tek sjećanje na 40-metarski cigleni stup u Gružu.
- TUP, Gruž (1956.) – tvornica ugljenografitnih proizvoda „Nikola Mašanović” imala je vlastiti dimnjak unutar pogona.
- Biljana / Dalmacijabilje, Doli – tvornica uz luku s pogonom za preradu aromatičnog bilja.
- Tvornica elektroproizvoda, Zvekovica – jedini fumar koji još stoji; vlasništvo danas nije poznato.
„Ako još netko zna za koji visoki fumar… neka napiše u komentarima”, pozvao je Batričević sugrađane da zajednički dopune sliku zaboravljene industrijske baštine.
Dubrovnik je u doba dimnjaka imao i Duhansku stanicu na sjeveru Gruškoga polja, laboratorij Dalmacijabilja, pogon konfekcije Jugoplastike na mjestu današnjeg hotela Ivka te tvornicu boja i lakova Dubravka, poznatu po proizvodnji „dubrovačke zelene”. Većina tih pogona nestala je nakon privatizacije, a nekadašnja industrijska zona Gruža izgubila je svoj proizvodni identitet.
Batričevićeva zbirka fotografija zato podsjeća da se ispod turističkog sjaja još krije slojevita priča o radu, dimu i električnim iskricama koje su prije više od stoljeća pokretale grad.
