Dragutin Molnar, vukovarski sportaš i hrvatski branitelj, ubijen je 17. kolovoza 1991. na pragu vlastite kuće, samo tri dana prije nego što će se Jugoslavenska narodna armija otvoreno pridružiti pobunjenim srpskim snagama u opsadi Vukovara.
Molnar je rođen 1951. u obitelji s devetero djece i bio je trostruki prvak Hrvatske u dizanju utega. Kao radnik Građevinara vodio je terenske brigade, a u demokratskim promjenama 1990./91. stavio se na raspolaganje obrani grada. Sudjelovao je u prvim oružanim akcijama u Borovu naselju i na Lušcu te je bio među 2500 nenaoružanih branitelja koji su se 10. ožujka 1991. postrojili u Bogdanovcima.
Kobnog popodneva 17. kolovoza neprijateljski vojnici i četnici otvorili su vatru s Petrove gore i iz kukuruza prema pet kuća u naselju Gelesova, gdje su živjele obitelji Molnar. Dragutin je preko motorole pozvao pomoć – „Napadaju nas, pucaju po nama, pomozite…“ – prije nego što je hitac iz blizine presjekao tišinu. Pogođen je istim rafalom koji je teško ranio brata Antuna. Njegov desetogodišnji sin Dragutin svjedočio je ubojstvu: „Tata je pao preda mnom i uspio samo viknuti – ‘Bješte, djeco!’“.
Petorica gardista koji su mu pohitali u ispomoć upala su u zasjedu; dvojica su zarobljena i kasnije ubijena, a preživio je samo Borislav Nevistić koji se skrivao u podrumu. Dragutinovo tijelo pokopano je 20. kolovoza 1991. na vukovarskom Novom groblju.
Obitelj Molnar prošla je potom kalvariju Veleprometa i logora u Sremskoj Mitrovici. Četnici su ih izveli na strijeljanje, a od sigurne smrti spasio ih je vojnik JNA po imenu Mirsad koji je oružjem otjerao napadače. Nakon mirne reintegracije 1998. otkriveno je da je Molnarovo tijelo izvađeno iz groba i premješteno; identificirano je tek 2002., kada je po drugi put pokopan na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata.
Njegov mlađi sin kaže da su sjećanja i danas jasna: „Miris baruta još mi je u nosnicama“. Na grobu sada stoji ispravan datum – 17. kolovoza 1991. – podsjećajući prolaznike da je rat u Vukovaru počeo mnogo prije službenoga početka Bitke za Vukovar.
Molnarova priča simbol je otpora grada, ali i tragedije obitelji koje su, uz poginule, nosile teret logora i gubitka. „Dragutine, nismo te zaboravili“, poručuju Vukovarci trideset i četiri godine poslije.