Snježna večer u Zagrebu, ožujak 2011. godine. Umjesto praznih ulica, oko 5 000 ljudi okupilo se ispred tadašnjeg sjedišta Vlade i krenulo prema stanu premijerke Jadranke Kosor, koja je nakon ostavke Ive Sanadera preuzela vođenje države.
Prosvjednici su, uz povike i pjesmu, stigli ispred zgrade u kojoj je Kosor živjela sa svojim maloljetnim sinom. Cilj je bio – kako su sami isticali – „pokazati nezadovoljstvo stanjem u državi”, no odabir privatne adrese političarke istodobno je otvorio pitanje granice između legitimnog prosvjeda i zastrašivanja.
Autor teksta u kojem se prisjeća tog događaja opisuje ga kao početnu točku novijeg vala političkog nasilja u Hrvatskoj. „Ovo je priča o političkom nasilju i nasilnicima, o dvoličnosti u politici i u medijskom prostoru”, navodi se, uz tvrdnju da se slični postupci ocjenjuju različito „ovisno o oćalima kroz koje se gleda”.
U istom je kontekstu spomenut i desni aktivist Dražen Keleminec, čiji je nedavni istup, prema autoru, tek „posljednji u nizu”, a početak niza povezuje upravo s događajima iz 2011.
Iako prosvjed te večeri nije prerastao u fizički obračun, ostao je zapamćen po poruci da se politički pritisak može vršiti i izvan institucionalnih okvira – čak i ispred obiteljskih domova nositelja vlasti. Je li taj čin bio simbol demokratskog izražavanja ili prelaženje granice u privatnu sferu, pitanje je na koje ni tada, a ni danas nema jednodušnog odgovora.
