Dok srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u Pekingu govori o navodnoj „oružanoj alijansi” Hrvatske, Kosova i Albanije protiv Srbije, u javnosti ponovno odzvanja manje poznata epizoda iz Domovinskog rata – ona o Srbima iz Sinja koji su 1991. godine stali na hrvatsku stranu.
Prema svjedočenjima sudionika, skupina lokalnih Srba pridružila se braniteljima grada i zajedno s njima čuvala crtu obrane sinjskog područja. Bivši hrvatski ministar obrane Ante Kotromanović, tada zapovjednik 126. sinjske brigade, danas podsjeća:
„Cijenio sam ih kao suborce.”
Kotromanović ističe da su ti ljudi oružje uzeli kako bi obranili svoje domove, smatrajući Hrvatsku i svojim domom. Mnogi su ostali anonimni, ali, kako navodi, njihova je uloga bila presudna u prvim mjesecima sukoba kada je nedostajalo ljudstva i opreme.
Nasuprot toj priči zajedništva, Vučić – politički učenik Vojislava Šešelja i bivši ministar informiranja u vladi Slobodana Miloševića – iz Pekinga poručuje da Srbija mora biti spremna jer je okružena prijetnjama. Dok gradi narativ o ugrozi, zanemaruje činjenicu da su pojedini Srbi u Hrvatskoj tijekom rata riskirali život kako bi branili državu u kojoj su živjeli.
Sudbina sinjskih Srba nakon rata ostala je složena. Dio ih je ostao u Cetinskoj krajini, a drugi su se, zbog nesigurnosti i političkih napetosti, iselili. Njihove priče, premda rijetko u fokusu javnosti, podsjećaju na nijanse ratnog iskustva i napore običnih ljudi da sačuvaju suživot.
Dok Vučićeve poruke iz Kine šire strah i potiču geopolitičke tenzije, primjer sinjskih Srba podsjeća da stvarnost katkad demantira velikodržavne mitove. Hrvatska se tada branila i zahvaljujući onima koje današnja retorika u Beogradu gura na drugu stranu bojišnice.
