Nesuglasice između dvaju najvećih islamskih ogranaka – šijita i sunita – nisu isključivo pitanje vjere. Povjesničari podsjećaju da je sukob započeo odmah nakon smrti proroka Muhameda 632. godine, kada se zajednica razdijelila oko pitanja nasljedstva.
• Suniti su smatrali da vođe (halife) trebaju birati uglednici zajednice te su podržali Abu Bakra.
• Šijiti su vjerovali da vodstvo mora ostati u Prorokovoj obitelji, odnosno kod njegova rođaka i zeta Alija; otuda i naziv „šijat Ali” – sljedbenici Alija.
Šijitsko učenje drži da je imamat nasljedan i da u svakom trenutku može postojati samo jedan nepogrješivi imam, legitimni tumač Kurana. Ta koncepcija postala je temelj državnog ustroja današnjeg Irana, gdje se oko 90 % stanovništva izjašnjava šijitima, a suniti čine otprilike desetinu.
Diskriminacija unatoč ustavnim jamstvima
Ustav Islamske Republike jamči jednakost vjerskih zajednica, no praksa pokazuje drukčiju sliku. Human Rights Watch je još 2015. zabilježio da vlasti „nisu dopustile izgradnju nijedne sunitske džamije u Teheranu”. Sunitski vjernici za France24 tvrde da se zbog toga okupljaju na tajnim lokacijama. Jedan od njih kaže: „Neki šijitski tvrdolinijaši smatraju da suniti u jednoj šijitskoj zemlji nemaju pravo na vlastite bogomolje.”
Prema dostupnim podacima, na prostoru današnjeg Irana postoji oko 10 000 sunitskih i između 50 000 i 60 000 šijitskih džamija. Iako brojke sugeriraju relativno povoljan odnos, organizacije za ljudska prava upozoravaju na ograničavanje zapošljavanja sunita u javnom sektoru i otežan pristup obrazovanju. Analitičari ističu da se nejednak tretman često preklapa s etničkom pripadnošću: većina iranskih sunita su Kurdi, Turkmeni, Arapi i Beludži, stanovnici perifernih pokrajina u kojima traju autonomistički pokreti.
Regionalna projekcija moći
Nakon Islamske revolucije 1979. Iran je – predvođen šijitskim klericima – počeo širiti utjecaj kroz bliskoistočne saveznike. Kroz Hezbollah u Libanonu i hutiste u Jemenu Teheran se sukobljava s Izraelom, a od 1990-ih jača i veze s Hamasom u Gazi. Te organizacije često koriste vjerske razlike kao legitimaciju oružanog otpora, čime dodatno raspiruju sunitsko-šijitske napetosti.
Šire posljedice
Mnogi od današnjih terorističkih napada i oružanih sukoba na Bliskom istoku izravno se nadovezuju na ovaj povijesni rascjep. Ipak, u brojnim muslimanskim državama suniti i šijiti stoljećima žive u istim četvrtima, međusobno se vjenčavaju i dijele džamije – što pokazuje da vjerska podjela nije uvijek presudna, ali ostaje lako zapaljiv katalizator političkih i etničkih sukoba.