ŠIBENIK – Nakon što se 31. listopada spuste posljednji roloi na Poljani, šibenska jezgra utonu u višemjesečnu tišinu. Rijetki ugostitelji koji se odluče raditi cijelu godinu tada vode bitku za goli opstanak.
Chef i suvlasnik dvaju restorana Krešimir Glavina iskustvo opisuje bez zadrške: „Grad umre s 31. 10. i do 15. 2. gotovo je nemoguće preživjeti.” Fiksni troškovi – zakup prostora, terasa i komunalije – ostaju, dok su blagajne prazne.
Predsjednik Udruženja obrtnika Šibenik Joso Smolić upozorava da bi upravo olakšavanje tih izdataka moglo preokrenuti trend: smanjenjem nameta na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini ugostitelji bi dobili „zalog za bolju budućnost”.
Gradonačelnik Željko Burić zato najavljuje paket potpora. Za poslovne prostore u vlasništvu grada mjesečni zakup trebao bi pasti na simboličan jedan euro, a subvencionirat će se i dio privatnih najmova. „Dat ćemo ono što po zakonu možemo: jedan euro na mjesec”, kaže Burić.
Na potrebu jasnih poticaja podsjeća i nacrt plana upravljanja destinacijom koji pokazuje da većina šibenskih restorana radi šest, najviše devet mjeseci u godini. Zdravka Najev, dugogodišnja gošća lokalnih konoba, smatra da Šibenik već ima adute – „dobrih restorana i dobrih vina, samo treba hrabrosti”. Roberto Bolanča pak upućuje na talijanski recept: tematske vikende, dane šampinjona ili vina, kojima se zimi vraćaju gosti.
Za sada, posjetitelji poput Austrijanca Dominika Wagnera stižu gotovo isključivo zbog impresivne kulturne baštine. „Najprije ćemo popiti kavu, a onda obilazak”, kaže dok promatra oblačno nebo nad katedralom sv. Jakova.
Cjelogodišnji rad, ističu ugostitelji, donio bi još jednu prednost: lakše bi se pronašla i zadržala sezonska radna snaga koja sada masovno migrira od poslodavca do poslodavca. Ako gradske mjere zažive, uske kamene ulice mogle bi i zimi ponovno postati ‟živi dnevni boravak” – kako ga Šibenčani pamte.