Prije točno 17 godina, 21. srpnja 2008., beogradska policija privela je Radovana Karadžića, najtraženijeg ratnog zločinca u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Nekadašnji politički vođa bosanskih Srba skrivao se od 1996. pod lažnim identitetom Dragana Dabića, predstavljajući se kao alternativni terapeut, pisac tekstova za magazin „Zdrav život” i redoviti gost lokalne kavane znakovita imena „Luda kuća“.
Fotografije uhapšenog, s dugom sijedom bradom i naočalama, šokirale su javnost: teško je bilo prepoznati osobu optuženu za genocid u Srebrenici, višegodišnje granatiranje Sarajeva i progon Hrvata i Bošnjaka diljem BiH. Iako su srbijanske vlasti godinama demantirale da se skriva u zemlji, ispostavilo se da je Karadžić cijelo to vrijeme živio u srcu Beograda.
Istražni sud Posebnog suda za ratne zločine odmah je odobrio njegovo izručenje Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY). U haškom pritvoru našao se 30. srpnja 2008., a 2016. je u prvostupanjskom postupku osuđen na 40 godina zatvora. Nakon žalbe tužiteljstva, Žalbeno vijeće 2019. preinačilo je kaznu u doživotni zatvor.
Presuda ga proglašava krivim po 11 točaka optužnice: dvije za genocid (uključujući Srebrenicu), pet za zločine protiv čovječnosti i četiri za kršenje zakona i običaja ratovanja. Utvrđeno je da je kao predsjednik bosanskih Srba nadzirao kampanju istrebljenja i prisilnog preseljenja nesrpskog stanovništva, teroriziranje Sarajeva te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.
Karadžić danas izdržava doživotnu kaznu u zatvoru strogog režima na britanskom otoku Wight. Njegov put od liječnika i psihijatra do političara, pa bjegunca koji glumi iscjelitelja, ostaje jedno od najupečatljivijih poglavlja poslijeratne europske povijesti – i trajno upozorenje na cijenu nekažnjenog zločina.