Mnoštvo obožavatelja, znatiželjnika i uglednika ispunilo je srijedu ujutro ulice Saint-Tropeza na posljednjem ispraćaju Brigitte Bardot, legendarne glumice i boriteljice za prava životinja koja je preminula prošlog mjeseca u 92. godini.
Lijes prekriven narančastim i žutim cvijećem unesen je u župnu crkvu Notre-Dame-de-l'Assomption, dok su francuske televizije izravno prenosile misu. Uz ulazna vrata crkve stajala je crno-bijela fotografija na kojoj Bardot grli tuljana, uz natpis „Merci Brigitte”, a jedan je muškarac držao transparent „Životinje zahvaljuju Brigitte Bardot”.
Glasovita po ulozi u filmu „I Bog stvori ženu” (1956.), Bardot je svojim razbarušenim izgledom i neobuzdanom energijom postala simbol slobodnije ženstvenosti poslijeratne Francuske. Godinama kasnije napustila je film i povukla se u La Ponche, luku starog ribarskog sela u Saint-Tropezu, posvetivši se zaštiti životinja. Upravo zbog toga na ispraćaju su se našli i predstavnici brojnih udruga, ali i političari čiju je agendu otvoreno podržavala.
Među uzvanicima bila je čelnica krajnje desnice Marine Le Pen, dok je vladu predstavljao državni vrh zadužen za ravnopravnost spolova. Pjevačica Mireille Mathieu, koja je u crkvi otpjevala posvetu dugogodišnjoj prijateljici, kazala je novinarima: „Za mene je Brigitte Bardot utjelovljenje Francuske… Bila je najljepša žena na svijetu”, dodajući da ju je najviše fascinirala „sloboda koju je Bardot iskazivala i hrabrost da javno kaže što misli”.
Po završetku ceremonije lijes je, u nazočnosti samo najužeg kruga, odvezen na gradsko groblje gdje će glumica biti sahranjena daleko od kamera. Mještani i posjetitelji moći će joj se naknadno pokloniti u obližnjem prostoru Pré des Pêcheurs u staroj četvrti La Ponche.
Bardot je često isticala odbojnost prema slavi i glamuru. Još 1973. snimila je posljednji film, okrenula leđa crvenom tepihu i s psima, mačkama i konjima potražila mir iza visokih zidova svoje provenijalske vile. Prije osam godina izjavila je da bi voljela biti pokopana „u mirnom kutku vlastitog vrta”, no lokalne vlasti nikada nisu zaprimile službeni zahtjev.
Osoba koju je svijet pamti kao ikonu slobode i ljepote svoj je epitaf možda zapisala još za života: „merci” – hvala za strast prema umjetnosti, bunt protiv konvencija i neumornu borbu za one bez glasa.
