Debeli zidovi nekadašnjeg kazneno-popravnog doma u Staroj Gradiški polako popuštaju; krov je nestao, a zahrđale rešetke sablasno zjape iz urušenih prozora. Veličanstvena barokna tvrđava koju je sredinom 18. stoljeća podigla Austro-Ugarska trebala je biti kulturna baština prve kategorije, no ime mjesta i danas prvo asocira na zatvor, logor i višestoljetnu patnju.
Objekt, podignut još 1799., više od 200 godina služio je isključivo kao mjesto zatočenja. Prvi politički zatvorenici ondje su završili s nastankom Kraljevine SHS, a 30-ih su godina prošlog stoljeća izgrađene zloglasne samice i podzemne „mračare” bez dnevnog svjetla.
Tijekom Drugog svjetskog rata tvrđava je postala peti podlogor nacističkog logora Jasenovac; u njenoj „Kuli” stradavale su žene i djeca, a kroz ćelije su prošli brojni Židovi, Srbi i Romi. Poslije rata nove su vlasti prostor pretvorile u logor za ratne zarobljenike, a potom u kaznionicu za političke protivnike, uključujući i same komuniste u koje se sumnjalo.
Hrvatsko proljeće 1971. donijelo je nova uhićenja pa su hladne zidove osjetili Vlado Gotovac, Vladimir Šeks, Stjepan Mesić i Dražen Budiša. Ni Domovinski rat nije prekinuo spiralu zla: 1990. kompleks je jugoslavenska vojska koristila kao logor za zarobljene Hrvate i srpske dezertere.
Tek akcija „Bljesak” 1. svibnja 1995. označila je kraj mračnog poglavlja. Danas, međutim, napuštena tvrđava ostaje tih, ruševan svjedok dvostoljetne kronike boli, straha i smrti – i podsjetnik da zidovi možda propadaju, ali sjećanja ne.
