Ratna retorika službene Moskve posljednjih je tjedana dosegla novu razinu. Zamjenik ministra vanjskih poslova Aleksandar Gruško tvrdi da se „Europa priprema za rat s Rusijom”, dok Dmitrij Medvedev poručuje kako je „Europa postala najveći ruski neprijatelj”. Kremljskim medijima odjekuju teorije o europskoj zavjeri za „likvidaciju 95 % čovječanstva”, a sve češće se zaziva i izravni sukob s NATO-om.
Kontrast s nedavnom prošlošću ne može biti veći. Još sredinom 2000-ih ruski je predsjednik Vladimir Putin razmatrao ulazak u NATO, a 2010. je na sastanku u Deauvilleu s Berlinom i Parizom dogovoren plan stvaranja jedinstvenog europskog tržišta i sigurnosnog prostora u roku od 10 do 15 godina – bez viza i s usklađenim standardima. Istog ljeta u Rostovu na Donu pokrenuto je „Partnerstvo za modernizaciju” s ciljem kompatibilnosti gospodarstava i ukidanja viza između EU-a i Rusije. Putin je 2012. taj smjer opisao vizijom „ekonomske cjeline od Vladivostoka do Lisabona”.
Povijest bliskih veza • 1994. potpisan Sporazum o partnerstvu i suradnji EU-a i Rusije, a do 2014. održana 32 vršna sastanka. • 2002. u Rimu osnovano Vijeće Rusija – NATO, obnovljeno i nakon rata u Gruziji 2008. • 1997. Rusija ulazi u skupinu G8; samit 2006. održan je u Sankt Peterburgu. • Plinovodi Sjeverni tok 1 i 2 trebali su Kremlju godinama osiguravati desetke milijardi dolara prihoda i ključnu energetsku ovisnost Europe.
Prekretnica je aneksija Krima 2014., nakon koje se odnosi zamrzavaju. Europske vlade više ne prešućuju ruske vojne avanture kao 2008. u Gruziji, a Kremlj napušta ideju približavanja, sve snažnije posežući za konzervativnom, protuzapadnom ideologijom.
Strah od „europeizacije” Analitičari podsjećaju da Kremlj demokratsku Ukrajinu doživljava kao prijetnju vlastitom sustavu: ako Kijev može mijenjati predsjednike, moglo bi se postaviti pitanje zašto Moskva 25 godina ima jednog lidera. Istodobno, ruska se strategija – kako je sažeo Economist – svodi na tri cilja: razbiti jedinstvo EU-a i NATO-a, spriječiti pomoć Ukrajini te diskreditirati liberalnu demokraciju.
Podrška ekstremnoj desnici Takvu agendu ilustrira i nedavni samit „Međunarodne lige suverenista” u Sankt Peterburgu, gdje su se okupili predstavnici dvadesetak radikalno desnih organizacija iz Europe, Latinske Amerike i Afrike – od grčke Zlatne zore do talijanske Forza Nove i mađarskog HVIM-a. Financijska i logistička potpora Moskve takvim skupinama dio je šireg plana destabilizacije zapadnih društava.
Od partnera do protivnika Kremlj je odbacio niz privilegiranih statusa – od G8 do vijeća s NATO-om – smatrajući da ga Zapad ne tretira ravnopravno. Istodobno je Zapad odbio „progledati kroz prste” aneksiji teritorija i gušenju demokracije. Rezultat je današnja ratna histerija u kojoj se EU, nekoć glavni saveznik i ekonomski partner, proglašava egzistencijalnom prijetnjom.
Iako ruske oružane snage trenutačno nemaju kapaciteta za novi veliki front, propaganda nastavlja pripremati teren. Kako upozoravaju ruski politolozi, Kremlj je sklon ponavljati scenarije koji su mu jednom prošli – a Europi danas preostaje čitati te poruke ozbiljnije nego ikad prije.
