U prvim jutarnjim satima, dok je još vladala tama, Abeer Skaik okrenula se suprugu Aliu Al-Qatti i šapatom rekla da će „danas pronaći sina”. Ali je bez riječi kimnuo, uzeo hrpu letaka i krenuo u novi krug potrage.
Na svakom letku osmijeh 16-godišnjeg Hassana s fotografije odaje dječačku bezbrižnost; odjeven u jednostavnu crvenu majicu, gleda ravno u kameru. Iznad slike, majka je debelom crvenom tintom ispisala samo jednu riječ: „Munashada!” – apel za pomoć svakome tko ga prepozna.
Hassan je nestao nakon što je, prema riječima obitelji, izišao iz kuće samo da se provoza biciklom. Od tada je jedan od tisuća ljudi koji se u Pojasu Gaze vode kao nestali. Svaki novi dan donosi novi val neizvjesnosti njegovim roditeljima koji, naoružani fotografijama i upornošću, neumorno obilaze ulice, bolnice i skloništa.
Dok broj nestalih u ratom pogođenoj enklavi raste, priča obitelji Skaik-Al-Qatta postaje simbol straha, ali i nade: nade da će se među podijeljenim letcima i slučajnim pogledima pojaviti trag koji će ih konačno odvesti do njihova sina.