Kad su antropologinja Daniella Santoro i njezin suprug Aaron Lorenz u ožujku čistili zapušteni kut vlastitog dvorišta u New Orleansu, nisu očekivali da će ispod korova izroniti bijela mramorna ploča s latinskim natpisom. Ploča se pokazala starom gotovo 1 900 godina, a pripadala je Sekstu Kongeniju Veru, rimskom mornaru i vojniku iz II. stoljeća.
Santoro je odmah kontaktirala arheologa Ryana Graya sa Sveučilišta u New Orleansu i klasičarku Susann Lusniu s Tulanea. Fotografije su stigle i do austrijskog profesora Haralda Stadlera, čiji je brat, profesor latinskog, nezavisno potvrdio Lusnijinu analizu: natpis odgovara opisu nadgrobnog spomenika nestalog iz gradskog muzeja u Civitavecchiji, lučkom gradu sjeverozapadno od Rima.
Trag nestanka
Istraživački tim – koji se samoprozvao „team tombstone” – predao je ploču FBI-jevu odjelu za umjetnine kako bi se pokrenuo postupak repatrijacije. Ostalo je pitanje: kako je rimski artefakt završio u Louisiani?
Arhivska potraga pokazala je da je kuća od ranih 1900-ih pripadala obitelji Franka i Selme Simon. Frank, veletrgovac obućom, preminuo je 1945., a kuću su zadržale njegove kćeri sve do 1991. Nije pronađen nijedan trag da su članovi obitelji boravili u Italiji niti se bavili antikvitetima.
Pažnju je privukao njihov susjed, mornarički veteran iz Drugoga svjetskog rata. No dokumenti Nacionalnog muzeja Drugoga svjetskog rata u New Orleansu otkrili su da je služio isključivo na Pacifiku, čime je i ta mogućnost otpala.
Lusnia je potom otputovala u Civitavecchiju i otkrila da je lokalni gradski muzej gotovo potpuno razoren u savezničkom bombardiranju 1943.–1944. Većina zbirke nestala je ili uništena, a popis iz 1954. – u kojem se spominje i spomenik Sekstu Kongeniju Veru – sastavljen je na temelju starijih dokumenata, ne fizičkog pregleda predmeta. Američke postrojbe prolazile su kroz Civitavecchiju nakon pada Rima u lipnju 1944., što otvara mogućnost da je netko u kaosu rata ponio kamen kao suvenir.
Gray upozorava da se ne može isključiti ni scenarij u kojem je spomenik završio kod trgovca antikvitetima te kasnije, kao „egzotična ploča”, stigao u dvorište obiteljske kuće u New Orleansu. „Možda ga je netko jednostavno iskoristio kao zgodnu popločenu ploču za blatnjavi vrt”, piše Gray, napominjući da će potraga za točnim putem artefakta i dalje trajati.
Povratak kući
Osoblje muzeja u Civitavecchiji, koji je ponovno otvoren tek 1970., već planira svečanost povodom povratka nadgrobnog spomenika. Santoro smatra da je cijela priča „sjajan primjer kako radoznalost vlasnika kuće može iznjedriti neočekivani, povijesno značajan nalaz”.
Dok istraga o ratnom putu mramorne ploče možda nikada neće dati konačan odgovor, jedno je sigurno: gotovo dva tisućljeća stari spomenik uskoro će ponovno stajati na talijanskom tlu, a New Orleans će ostati upisan kao neobična postaja u njegovoj dugoj, dramatičnoj povijesti.