Foaje Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca ispunio se kolegama, prijateljima i publikom koji su došli odati počast umirovljenom dramskom prvaku Zdenku Botiću. Komemoracijom je zatvoren životni krug glumca koji je na riječkim daskama proveo četiri desetljeća.
Intendantica Dubravka Vrgoč podsjetila je da je upravo to kazalište bilo Botićev drugi dom: „Poznajem ga kao samozatajnog umjetnika, iznimno prisutnog na pozornici. Čini se da se na sceni osjećao bolje nego u životu.”
Glumica Olivera Baljak prisjetila se zajedničkog početka 1980. kada je u „Paskveliji” prvi put stala uz njega na sceni. Kolegica Zrinka Kolak Fabijan naglasila je Botićev bosanski duh i neiscrpnu duhovitost, dok je Dražen Mikulić zahvalio starijem kolegi što je ruku potpore pružao mladima.
Za Botića, kažu kolege, gluma nije bila samo profesija nego svakodnevna borba. Sabina Salamon opisala ga je kao „sjajnog glumca i divnog pjesnika” čije stihove publika nikad nije čula jer ih nije zapisivao.
Najemotivniji oproštaj stigao je od njegovog sina, teatrologa Matka Botića. „Glumac je neprestano na vjetrometini javnosti i kritike. Cijela je njegova karijera bila borba sa samonametnutim standardima”, rekao je, zaključivši kako nas otac uči da je kazalište opasno kad ga shvatimo preozbiljno.
Zdenko Botić ostat će upamćen po desecima velikih i manjih uloga – od klasika do suvremenih komada – kojima je zadužio riječku i hrvatsku kazališnu scenu.