Rukometni klub Zamet, nekoć redoviti sudionik europskih natjecanja i rasadnik reprezentativaca, danas se grčevito drži za ostanak u Premijer ligi. Iz kluba su još prije prvog sučevog zvižduka upozorili na kronični manjak novca, a svaka nova utakmica otkriva koliko je teško nadmetati se s organizacijski i financijski stabilnim protivnicima poput Poreča.
Odlaze talenti, ostaju problemi Najbolji podsjetnik na nekadašnju snagu riječkog rukometa trenutačno dolazi – iz tuđih svlačionica. Leon Ljevar, 24-godišnji lijevoruki bombarder koji je prve korake napravio u Matuljima, s 11 pogodaka protiv Švicarske najavio je ozbiljnu reprezentativnu karijeru, ali to čini u dresu slovenskog Slovana. Sličan put već su prošli Veron Načinović, danas član njemačkog Kiela, te Tin Lučin i Krešimir Kozina, udarne igle Nexea. U Zagrebu pak briljira krilni napadač Filip Glavaš.
U Rijeku se rijetko tko vraća. Igrači Zameta treniraju u poluamaterskim uvjetima, nerijetko propuštaju nužne terapije zbog radnih obveza. Veća ozljeda doslovno znači borbu za sastavljanje sedmorke, a svaki bod postaje luksuz.
Slično je i među rukometašicama – entuzijazam jest neupitan, ali na žiro-računu ostaje mršav saldo. Širi riječke granice priča se ponavlja: vaterpolski reprezentativci Viktor Tončinić i Mauro Ivan Čubranić plivaju za Mladost, njegov brat Niko za Solaris, a olimpijac Josip Vrlić odavno je zaboravio dane u Primorju.
Zašto se grad nekad prepoznatljiv po medaljama danas zadovoljava pustom borbom za opstanak? Dok se za obnovu broda-muzeja Galeb spominju milijunski iznosi, sportaši uglavnom dobivaju tek mrvice. Bez investitora poput Damira Miškovića u nogometnoj Rijeci, sportska bi se scena potpuno urušila.
Ipak, postoje i svijetle točke. Rijetki entuzijasti poput Velimira Liverića u odbojci ili Tončija Mikca u kuglanju desetljećima prkose trendu odlazaka i gasećih svjetala u dvoranama.
Preživljavanje, ne ambicija Dok Rječina mirno teče, iz grada odlaze novi talenti, a Zamet se nada da će izbjeći ispadanje. Sve dok plaće kasne, liječenje ovisi o slobodnom danu na poslu, a portfelj sponzora stane u džep, riječki će rukomet živjeti od uspomena. A uspomene, ma kako slavne bile, ne osvajaju bodove.