Nekad se s rerom ustajalo i lijegalo. Stari cetinski napjev pratio je rad u polju, sijela i derneke, a momci su ga nosili i do Zagreba, Njemačke ili Amerike. Danas se taj glasovni pečat Cetinske krajine čuje tek na ponekoj folklornoj smotri.
• Korijeni i raznolikost Svako selo, pa i zaselak, imalo je vlastitu varijantu rere – mušku i žensku. Stihovi su se prenosili usmeno, pa su i bez zapisa ostali živi desetljećima. U tekstovima se ogleda čitav ljudski vijek: ljubav, radost, žalost, pa i blaga satira upućena susjedu ili simpatiji.
• Zaštita, ali bez sustavne podrške UNESCO je 2010. uvrstio ojkalicu, gangu i srodne napjeve na popis nematerijalne kulturne baštine. Ipak, rera nije dospjela u školske programe. Entuzijasti, folklorne skupine i čuvari etno-baštine zato je održavaju na manifestacijama poput „Megdanfesta” u Čačvini, „Vesta festa” u Vrpolju, „Dana komina, pure i bronzina” na Tijarici ili „Brnaškog derneka” uoči Sv. Mihovila u Trilju.
• Sve manje glasova Reraši se danas mogu čuti još u Dicmanjama, Lučanima, Otoku, Vojniću i ponekom drugom selu, ali broj pjevača vidljivo opada. Dok stariji izumiru, mlađi se rijetko hvataju zahtjevnog dvoglasja. Tako se ispunjava stih što se sve češće pjeva kao opomena:
„Rero moja i ti si pri kraju, / kad te mladi pivati ne znaju.”
Stručnjaci strahuju da će bez jače institucionalne potpore tradicijsko pjevanje uskoro ostati tek muzejski artefakt, a Cetinska krajina bez dijela vlastitog identiteta.