BIRMINGHAM – Stranačka konferencija Reform UK u Nacionalnom izložbenom centru pretvorila se u jednokratnu demonstraciju karizme Nigela Faragea, premda vodstvo sve glasnije ponavlja da „stranka nije jednočlani bend”.
Ispred štandova s tirkiznim nogometnim majicama „No. 10” s Farageovim imenom i potpisivanjem za 100 funti, gužva je bila tolika da se članovi uspoređuju s hodočašćem. Jedan dužnosnik je priznao: „It’s like going on tour with the pope.” Upravo taj kult ličnosti pogoni nagli skok Reform UK-a u anketama, ali iza kulisa vlada zabrinutost: što ako vođa izostane – i je li stranka uopće spremna za vlast?
Prvi pokušaj institucionaliziranja započeo je u Birminghamu. Stranka sada ima samo troje plaćenih službenika za politike, ali zapošljava još najmanje četvero – dvoje za središnjicu te po jednog za Škotsku i Wales. Odlučujući krug ostaje uzak: uz Faragea su tu direktor komunikacija Dan Jukes, strateški savjetnik Chris Bruni-Lowe, operativni direktor Aaron Lobo i novi šef politika Zia Yusuf. Jedan insajder konstatira: „Nigel’s not a huge policy guy, njegova je uloga motivirati vojsku simpatizera.”
Upravo je Yusuf predstavio najkontroverznije obećanje: masovnu deportaciju oko 600 000 ljudi i obustavu prelazaka La Manchea „u roku od dva tjedna” – formula koja je do sljedećeg jutra korigirana na „dva tjedna nakon usvajanja zakona”. Konzervativni protivnici već gađaju rupe u fiskalnoj računici, posebno jer Farage istodobno traži ukidanje ograničenja dječjeg doplatka na dvoje djece i „ozbiljne rezove” socijale.
Novoosnovani deveteročlani stranački odbor, u kojem sjede Farage, Yusuf, predsjednik David Bull, bivši čelnik UKIP-a Paul Nuttall i gradonačelnica Greater Lincolnshirea Andrea Jenkyns, trebao bi davati „završni pečat” politikama. Parallelno se razvija ekosustav desnih think-tankova. Najbliži je Centre for a Better Britain (CFABB), čiji direktor Jonathan Brown redovito brifira Farageova zamjenika Richarda Ticea. U planu mu je prikupiti više od 25 milijuna funti do 2029., a u savjetničkom vijeću sjedi prijatelj američkog potpredsjednika JD-a Vancea, James Orr. Upravo je on na rubnom panelu poručio: „Don’t underestimate how much effect a small band of dedicated people in the cockpit of the nation can do.”
Ipak, čak i članovi terenskih ogranaka priznaju da nemaju jasne odgovore biračima. „Ne znamo što Reform zapravo radi”, požalila se predsjednica ogranka u South Cambridgeshireu Helen Manson.
Za Faragea sve to znači dvostruki izazov: stvoriti pouzdanu ekipu i pritom ublažiti vlastiti polarizirajući imidž. Dok je završavao konferenciju, na pozornicu je pozvao sve glavne govornike na zajedničko pjevanje britanske himne, pokušavajući pokazati širinu. Ipak, polica s majicama u dućanu svjedočila je suprotno – ona s natpisom „Farage” bila je jedina puna.
Stari suradnik Gawain Towler sažima dilemu: „There is nobody else in Britain who can do what he does,” ali dodaje da bi „skupina odlučnih ljudi” ipak nastavila bez njega. Unatoč tome, i simpatizeri i kritičari slažu se da će odgovor na pitanje može li Reform UK preživjeti bez svoga alfa-govornika odlučiti hoće li nova politička sila ostati protestni pokret ili prerasti u vjerodostojnu vladu.
