Zapadne obale Istre ovog su ljeta ponovno prekrivene tisućama prozirnih želatinoznih stvorenja – rebraša vrste morski orah (Mnemiopsis leidyi). Dok se kupači zgražaju nad „ljigavcima”, biolozi i ribari nestrpljivo prate učinke njihove najezde na ionako osjetljiv riblji fond sjevernog Jadrana.
Profesor Paolo Paliaga s Fakulteta prirodnih znanosti u Puli podsjeća da je invazivna vrsta prvi put opažena u Jadranu 2016. i od tada se ciklički širi: „Da, posljedice pojave rebraša zabilježene su i kod nas, posebno u pogledu stanja ribljeg fonda.” U usporednom monitoringu s Aquariumom Pula i splitskim Institutom za oceanografiju istraživači su utvrdili da su se inćuni povukli na druga područja jer im rebraši pojedu hranu – zooplankton. „Uočljiv je taj neki generalni negativni trend po pitanju ribljeg fonda”, kaže Paliaga, ističući podudarni pad ulova sitne plave ribe u statistici posljednjih godina.
Rebraši filtriraju goleme količine vode i proždiru sve pred sobom – od sićušnih račića do ribljih ličinki. U vršnim fazama ih se nakupi „čak 400 do 500 jedinki po kubičnom metru mora”, upozorava Paliagin kolega Neven Iveša, koji devet godina prati njihovu dinamiku. Jedna odrasla jedinka u danu može izbaciti i do 11 000 jajašaca, a iz samo trećine tijela ponovno se regenerira, što objašnjava njihovu eksplozivnu ekspanziju.
Za razliku od crnomorskog kolapsa ribarstva 1980-ih, stručnjaci ne očekuju potpuni slom u Jadranu. „Ne, to se neće dogoditi, jer se rebraši kod nas pojavljuju samo sezonski i nisu stalno prisutni u velikom broju”, tumači Paliaga. Već krajem ljeta i u jesen njihova populacija vrhunac doseže duž zapadne Istre, gdje ih donosi bogata, planktonom napojena voda iz ušća rijeke Po. Istočna strana poluotoka te Kvarner, s bistrom i „siromašnom” vodom, uglavnom ostaju pošteđeni – jedinke koje zalutaju ondje često ugibaju od gladi.
U idealnim uvjetima – toplo more, obilje hrane i specifične morske struje – ovogodišnja bura dodatno je „pogurala” invaziju prema Istri. „Ako na Kamenjaku i vidimo pokojeg rebraša, onda znamo da je dalje uz zapadnu obalu Istre masa njih”, objašnjava Iveša, napominjući kako se u Venecijanskoj laguni mogu i prezimiti.
Zasad u Jadranu nema prirodnog predatora koji bi držao brojnost morskog oraha pod kontrolom; u njihovu izvornom staništu tu ulogu ima jajasti rebraš. Unatoč sezonskom karakteru najezde, Paliaga zaključuje da „čak i u ovako kratkom vremenu uspijeva napraviti jako velike probleme”.
Kad plankton presuši, rebraši masovno ugibaju i more se sredinom jeseni počinje „čistiti”. No scenarij je postao redovit – i svako novo ljeto donosi pitanje koliko će želatinoznih gostiju dočekati kupače, ali ponajprije ribare koji ovise o sardeli, srdeli i inćunu.