Na trećem katu zgrade Europskog parlamenta noću je tišina – osim ako znate na koja vrata pokucati. U labirintu hodnika iz ureda Lukasa Siepera trešti techno, toči se pivo s improviziranog šanka, a DJ nosi tek posjetiteljsku propusnicu.
Sieper (28) je na izborima 2024. osvojio 228 000 glasova u Njemačkoj uz kampanju tešku svega 2 500 eura i ušao u Parlament s vlastitom mikroskopskom Strankom napretka, koju je osnovao kao student. Odbio je priključiti se bilo kojem političkom klubu i ostao „nepridruženi“ zastupnik – status koji obično znači potpunu političku nevidljivost. On je, međutim, pronašao način da se čuje.
„Uvijek tražim pukotine kroz koje mogu utjecati, iako nisam dio nečeg većeg“, rekao nam je mladi pravnik koji dane i noći provodi proučavajući poslovnik. Upravo kroz ta tehnička pravila upisao je 193 govora u plenumu, neumorno koristi sustav plavih kartica za replike i gurajući vlastite amandmane – već nekoliko ih je uspio progurati – pokazuje da se može i bez klupskih leđa.
Delikatnu reputaciju gradit će i na digitalnoj prozirnosti: ovaj tjedan predstavio je internetski alat koji prati svako glasovanje zastupnika. Razvio ga je, kaže, 19-godišnji inženjer njegove stranke zajedno s grupom IT-jevaca, a Sieper ga je Parlamentu predao besplatno.
Ništa od toga ne znači da je euroskeptik; njegova je meta sama parlamentarna rutina. „Plenum bi trebao prštati raspravom i demokracijom, a zastupnici stižu utorkom i odlaze četvrtkom – dvorana zjapi prazna“, kritizira. „Sve važne odluke donose čelnici klubova.“
S kolegom influencerom Fidiasom, koji sjedi do njega i nedavno je skrenuo prema proruskim stavovima, brzo se zakačio. Posebno ih je razdvojilo glasovanje o otetoj ukrajinskoj djeci. „Prozvao sam ga zbog toga. Njegov politički razvoj je tragedija.“
Sam sebe opisuje kao „demokratskog pragmatika“. Bio je član demokršćanske CDU, no napustio ju je jer mu je bila previše ukorijenjena u status quo; Zelene drži „preidealističnima“. Van ideoloških ladica, tvrdi, može napadati populizam i ekstremizam s obje strane.
Ipak, svjestan je granica outsidera: „U sustavu stvorenom za insajdere ja jesam unutra, ali nisam pozvan“, priznaje.
Dok Bruxelles raspravlja o carinama na američku robu, granicama nadležnosti za izvoz oružja ili mađarskom otporu prijedlogu za ukrajinske izbjeglice, jedan mali ured pretvoren u noćni klub podsjeća da se i unutar najstrožih institucija može probiti – ako znate svirati po pravilima, ali i malo oko njih.