Doc. dr. sc. Božidar Duplančić, danas 60-godišnji anesteziolog u KBC-u Split, tijekom Domovinskog rata bio je liječnik u 145. brigadi, a Operaciju Oluja dočekao je na Velebitu u mobilnoj kirurškoj ekipi Specijalne policije.
„Na branik domovine sam stao u jesen 1991. godine, kao liječnik u 145. brigadi, na sisačkom području“, prisjetio se Duplančić, tada 26-godišnji „žutokljunac“ netom izašao s Medicinskog fakulteta.
Za Oluju je, kaže, znao da se „nešto sprema“ kada je njihovu četveročlanu ekipu – kirurg, instrumentarka, anesteziolog i anesteziološki tehničar – na terenu zamijenila druga, ali oni ipak nisu vraćeni kući. Pokret prema Gračacu krenuo je 5. kolovoza u tri ujutro.
„Ranjenima sam doslovno vraćao crijeva u utrobe, sakupljao ih po podu“, opisao je masakr minobacačke paljbe koja je pogodila njihov položaj još 1991., a ratne užase nakon toga „izbrisao“ je iz sjećanja. Ipak, slike improvizirane kirurgije na kamenjaru i tek jedna boca vode za pranje ostale su neizbrisive.
Specijalci su medicinare, osobito instrumentarke Dušku Trgo i Nedu Kartelo, čuvali „kao kap vode na dlanu“. Kad su naišli na potok, najprije su osigurali prostor da se djevojke operu, tek potom i svi ostali.
U njegovoj ratnoj ekipi danas su još aktivni dječji kirurg Dražen Budimir, instrumentarka Trgo te anesteziološki tehničari Ivan Maleš i Mladen Braović. Ranjenih je bilo i među medicinarima – kirurg Ante Kraljević te instrumentarka Meri Ličina stradali su u akciji, ali su se oporavili.
Poslije Oluje Duplančić je još dvije godine ostao na terenu radeći na razminiranju, a potom se vratio u splitsku bolnicu. Ratnu specijalizaciju iz anesteziologije „pekao“ je u ratnim bolnicama Rame, Kupresa, Livna i Nove Bile, gdje se često simultano operiralo na dva susjedna stola.
Naoružan je bio pištoljem „tetejac“ i puškom M-70 A, ali – kaže – nikada nije morao pucati, osim tri probna metka kad je oružje preuzeo.
I danas drži da je vojna izobrazba nužna: „Stoga sam za uvođenje obveznog vojnog roka, jer nam, nažalost, to znanje danas itekako treba.“ Na pitanje bi li ponovno stao u obranu zemlje, odgovara bez razmišljanja: „Naravno! Dvojbe nema, osim što su mi sada samo godine teret.“
Uz sina liječnika koji bi, dođe li do rata, također slijedio Hipokratovu zakletvu, splitski anesteziolog zaključuje kako je „blizina smrti zbližila ljude“ te kako se nada da će današnje generacije cijeniti žrtvu onih koji su, „u patikama i bez čizama“, obranili Hrvatsku.