Na hrvatskom Redditu ovih je dana pokrenuta živahna rasprava o tome može li se na domaćem tržištu najma ustaliti model polunamještenih ili potpuno praznih stanova – prakse uobičajene u mnogim zapadnim zemljama.
Autor objave predložio je koncept u kojemu bi stanovi dolazili samo s opremljenom kuhinjom i kupaonicom, dok bi ostatak namještaja kupovao stanar. „Nedostatak je kupnja namještaja, ali prednost je da je krevet moj krevet. Nema babinog namještaja, nema madraca starog 20 godina, nema Ikea ormara koji diže cijenu najma za 200 eura”, naveo je, dodajući kako mu se ta opcija pokazala transparentnijom jer „točno zna što i koliko plaća”.
Komentari su se brzo podijelili:
• „To je vani normalno, ne znam koliko bi zaživjelo kod nas jer nemam osjećaj da ljudi dugo ostaju u najmu na istom mjestu.”
• „Bilo bi super kad bi većina stanova bila takva – izbjegli bismo vječno prepucavanje oko popravaka namještaja.”
• „Isplativo je tek na duže staze jer nema smisla svakih par mjeseci raznositi cijeli inventar.”
Skeptici ističu da hrvatski podstanari, posebno studenti i radnici na određeno, češće mijenjaju adresu te biraju jednostavniji, već namješten stan – čak i ako uključuje „babin” ormar. Pristalice, pak, naglašavaju manji početni depozit i veću slobodu uređenja, kao i izbjegavanje nadoplate za skupi iznajmljivačev namještaj.
U raspravu se uvukla i specifičnost domaćeg tržišta: Hrvatska je pri vrhu Europe po broju stanovnika koji posjeduju vlastitu nekretninu, što smanjuje bazen dugoročnih najmoprimaca. Jedan korisnik tako zaključuje kako bi prijelaz na „prazne” stanove imao smisla samo „ako bi odjednom svi prešli na taj sustav; inače ostaješ s hrpom namještaja koju nemaš gdje staviti pri svakoj selidbi”.
Iako se prijedlog zasad svodi na internetsku debatu, rasprava otvara poznato pitanje: treba li domaće tržište najma prilagoditi dugoročnoj, fleksibilnijoj kulturi stanovanja ili ostati pri tradicionalnom modelu potpuno namještenih stanova?