Navodno jednodnevno „energetsko primirje” koje je Kremlj proglasio na „molbu Donalda Trumpa” ističe u nedjelju, 1. veljače. Dok Moskva tvrdi da je pauza u raketiranju ukrajinske elektroenergetske mreže gesta dobre volje, na bojištu se malo toga promijenilo – ruske snage i dalje gađaju Odesu, Harkiv i crnomorske luke, a pogođen je i putnički vlak.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski kaže da „od petka navečer nema napada na energetske objekte”, no upozorava na preusmjeravanje udara na plinske instalacije i željezničke čvorove u Donbasu. Portal Ukrajinska pravda tvrdi da je Kremlj prihvatio stanku samo zato što se temperature privremeno penju iznad ništice te da će nakon 3. veljače, kada se očekuje –25 °C u Kijevu, uslijediti novi val raketnih i dron-napada.
U Moskvi ne kriju motive. „Najvažnije je da nismo ništa izgubili izvođenjem ovog diplomatskog gambita”, piše Komsomolska pravda. Vojni analitičar Aleksandar Grišin podsjeća da ruska vojska prosječno dvaput tjedno razara ukrajinsku elektro-mrežu: „Suzdržavajući se sedam dana, propuštamo tek jedan udar. Nitko nije obećao da napad nakon primirja neće biti dvostruko snažniji.”
Bivši ukrajinski diplomat Roman Bessmertni ocjenjuje da Vladimir Putin tim „lažnim primirjem” planira staviti dodatni pritisak na američkog predsjednika Trumpa kako bi on zauzvrat natjerao Kijev na ustupke – povlačenje iz Donbasa i Hersonske oblasti te odustajanje od perspektive ulaska u NATO. Konstantin Eggert, ruski neovisni analitičar, smatra da Kremlj pregovore vidi kao put prema „de facto kapitulaciji Ukrajine”.
Kremlj pritom naglašava da je primirje jednostrano, kako bi poručio da se uvjeti mira dogovaraju sa Sjedinjenim Državama, a ne s ukrajinskom vladom koju Putin otvoreno dovodi u pitanje. Šef ruske diplomacije Sergej Lavrov već je upozorio da bi svaka strana postrojba raspoređena u Ukrajini postala „legitimna meta” ruske vojske.
Eggert upozorava da Putin računa na to da bi Zelenski mogao politički posrnuti ako pristane na nepovoljan sporazum, što bi otvorilo prostor za pronalaženje „popustljivijeg” lidera ili za destabilizaciju zemlje. Stoga je primirje, zaključuje, prije taktički predah nego stvarni iskorak prema miru.
