Bio je to trenutak koji je zvučao kao uvod u film o Jamesu Bondu: na vojnoj paradi u Pekingu, ugašenih mikrofona koji to nisu bili, Vladimir Putin i Xi Jinping raspravljali su o pobjedi nad smrću.
„S razvojem biotehnologije ljudski se organi mogu neprestano presađivati pa ljudi mogu izgledati sve mlađe i možda postići besmrtnost”, rekao je Putin, djelomično ozbiljno, djelomično zavjerenički. Xi mu je uzvratio: „Procjene govore da u ovom stoljeću postoji mogućnost živjeti 150 godina.”
Iako zvuči kao scenarij zlikovaca iz fikcije, dvojica nuklearno naoružanih vođa ideju doista shvaćaju ozbiljno. Kremlj je početkom 2024. naložio znanstvenicima da ubrzaju istraživanja starenja stanica, kognitivnog propadanja i imunološkog sustava. Peking, pak, ulaže u nanotehnologijom vođenu terapiju vodikom te spojeve poput betaina i litoholne kiseline, nadajući se produljenju zdravog života.
Znanost, međutim, zasad ne dijeli njihov optimizam. Predsjednik izvršnog vijeća Američkog društva za transplantacijske kirurge James Markmann hladno je presjekao: „Trenutačno ne postoji dokaz da je život do 150 godina moguć zahvaljujući transplantacijama.” Dodao je kako zamjena jednog ili više organa može privremeno poboljšati zdravlje, ali ne „resetira” biološki sat cijelog tijela. „Zabrinjava ideja da postoji višak organa koji bi jednoj osobi stalno bio dostupan za produljenje života; to jednostavno nije slučaj”, upozorio je Markmann.
Opsesija moćnika dugovječnošću stara je koliko i civilizacija. Prvi kineski car Qin Shi Huang pio je živine pilule u nadi da će vječno živjeti, što ga je na koncu i ubilo. Egipatski faraoni mumificirali su se za vječnost, a ruski car Nikola II. tražio je savjete mistika poput Rasputina. Danas milijarderi Silicijske doline ulažu u krioniku i „biohakiranje”, dok dva najmoćnija autokrata svijeta traže svoj eliksir mladosti.
Stručnjakinja za kinesko-ruske odnose Elizabeth Wishnick kaže da se najbogatiji i najmoćniji prirodno okreću zadnjim granicama: „Žele u svemir, pod more… ljudsko tijelo im je samo još jedna granica.” No podsjeća da je prosječan životni vijek u Rusiji nešto iznad 73, a u Kini oko 79 godina, uz velike nejednakosti u pristupu zdravstvu. „Bolje bi im bilo da se time pozabave, ali njih očito više brine vlastita dugovječnost nego zdravlje društva”, dodaje.
U toj opsesiji krije se i dimenzija političkog nasljeđa. Wishnick tvrdi da su i Putin i Xi „taoci vlastite propagande”: „Iskreno vjeruju da samo oni mogu odraditi posao. Brine ih kako će ih povijest pamtiti.” Otuda, kaže, proizlazi i njihova želja za „dovršavanjem” povijesnih karta – bilo da je riječ o Ukrajini za Moskvu ili Tajvanu za Peking – kao da ocrtavanje granica može produžiti i njihovu osobnu priču.
Xi je već ukinuo nepisano pravilo ograničenog mandata kineskih vođa, a Putin je kroz izmjene ustava i uklanjanje rivala svojoj vlasti praktički uklonio rok trajanja. Logično je, zaključuje Wishnick, da se sada okreću laboratorijima u potrazi za dodatnim desetljećima.
Dok ne postoje pouzdani načini zaustavljanja starenja, jedina sigurna besmrtnost ostaje ona simbolička – u učionicama, muzejima i udžbenicima. Qin Shi Huang i njegova vojska od terakote i dalje stoje, a Petar Veliki i danas nadahnjuje ruske ekspanzioniste. No čak i kad bi nanotehnologija i „zamjenski dijelovi” postali stvarnost, ostaje najteže pitanje: kako živjeti sam sa sobom još sto godina? Za neke bi to, ironično, mogla biti najteža kazna.
