Netko je podigao ogradu preko staze kojom ste desetljećima presijecali maslinik do omiljene uvale i sada morate obilaziti javnom cestom. Premda vam se čini nepošteno, zakon jasno razlikuje tri kategorije:
- Opće dobro – more, morska obala, zrak i atmosferske vode.
- Javno dobro – ceste, trgovi, javne ustanove.
- Privatno vlasništvo – nečiji kamp, vrt, šuma ili maslinik.
Pomorsko dobro pripada prvoj skupini. Članak 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisuje da je to „opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku” pod posebnom zaštitom države. Vlasništvo, međutim, ne postoji: država je samo skrbnik, a pomorsko dobro je izvan pravnog prometa. Ne može se prodati, iznajmiti niti se na njemu može steći stvarno pravo.
Šest metara obalnog pojasa uvijek mora ostati prohodno, čak i ispred kuće ili parcele „prvi red do mora”. Ograde, zidovi i natpisi „privatni posjed” koji onemogućuju taj prolaz protuzakoniti su. Svatko ih ima pravo prijaviti:
• općinskom ili gradskom pomorskom redarstvu – zbog zapreka na putu prema moru; • lučkoj kapetaniji – za nadzor nad samim pomorskim dobrom; • građevinskoj inspekciji – ako su bespravno podignuti zidovi, molovi ili druge građevine.
Kad je riječ o šetnici do plaže koja presijeca privatnu parcelu, vlasnik smije ograničiti prolaz ako postoji alternativni, javni pristup. Ako takav pristup ne postoji, rješava se kroz institut služnosti ili otkupa zemljišta, ali ne na teret pomorskog dobra.
Zaključak: more je svima dostupno, ali ne i svaki prečac. Zakon štiti zajednički pristup obali, ali isto tako štiti vlasnika koji ne želi da mu nepoznati prolaze kroz dvorište ako postoji legalan javni put.