Kad je autobus prešao litvansku granicu, anarhist i novinar Mikola Dziadok uzviknuo je: „Bog blagoslovio Ameriku”. Tek oslobođen nakon pet iscrpljujućih godina u bjeloruskim zatvorima, 37-godišnjak je bio jedan od 52 politička zatvorenika protjerana u Litvu početkom srpnja – najveće takvo pomilovanje u postsovjetskoj povijesti Bjelorusije.
Promatrači ga nazivaju najnovijim potezom dugovječnog autokrata Aleksandra Lukašenka, koji političke zatočenike koristi kao pregovarački ulog ne bi li izborio ublažavanje zapadnih sankcija i približio se američkoj administraciji. Zatvori su, međutim, i dalje krcati: organizacija za ljudska prava Viasna navodi da iza rešetaka ostaje 1 168 političkih zatočenika, među njima i nobelovac Ales Bjaljacki te oporbenjakinja Marija Kolesnikova.
„Pustili su pedeset ljudi, ali odmah su uhitili novih pedeset. Čemu to služi? Sad će se trgovati njima”, kaže 39-godišnji aktivist Sergej Sparyš, također oslobođen istim dogovorom. Obojica podsjećaju da masovna puštanja ne znače kraj progona koji je započeo nakon osporavanih predsjedničkih izbora 2020., kada su stotine tisuća Bjelorusa tražile Lukašenkovu ostavku.
Zatvorska svakodnevica, opisuju bivši zatočenici, nadmašuje ruske kaznene kolonije po brutalnosti. Šokovi elektro-palicama („disco”), batinanje („odvjetnik”) i beskrajna izolacija redovna su rutina. Politički osuđenici za sitnice završe u samicama, dok čuvari potiču obične kriminalce da ih zlostavljaju. „U mojem zatvoru umrla su četiri čovjeka – dvojica od izlječivih bolesti, jedan se objesio, a jednoga je nasmrt pretukao drugi zatvorenik”, svjedoči Dziadok.
Unatoč kratkom predahu, mehanizam represije ostaje netaknut. Tek nekoliko dana nakon pomilovanja, novinar Ihar Iljaš osuđen je na četiri godine zatvora zbog „ekstremizma”, dok mu supruga Kacjarina Bahvalava već služi osam godina za „veleizdaju” jer je izvještavala o prosvjedima.
Oslobođeni su pritom ostali bez putovnica, što ih čini faktički apatridima i otežava političko djelovanje iz inozemstva. Neki, poput 69-godišnjeg veterana oporbe Mikalaja Statkeviča, odbili su egzil: stao je na ničiju zemlju između Bjelorusije i Litve, zastao, pa se okrenuo i vratio u pritvor. „Vođa mora ostati u zemlji”, prenosi Sparyš njegovu odluku.
Dok Washington razmatra dodatno ublažavanje sankcija, bivši zatvorenici upozoravaju da Zapad ne smije zamijeniti oslobađanje pojedinaca s oslobađanjem čitave zemlje. „Najvažnije je spasiti ljude – jer ljudi zaista umiru”, poručuje Dziadok.
