Od 1. siječnja na snazi je zakonska novost koja umirovljenicima omogućuje rad u punom radnom vremenu uz isplatu polovice mirovine. Promjena se nadovezuje na ranije pravilo prema kojem su korisnici mirovine mogli raditi četiri sata dnevno i zadržati puni iznos. Iako ministarstvo mjeru predstavlja kao način aktivacije starijih radnika i rješenje za manjak radne snage, reakcije na terenu pokazuju širok raspon stavova.
Mladen Šoprek, branitelj i umirovljenik sa 470 eura mirovine, već sedam godina vozi taksi. „Tolko mi je bajna mirovina da ne mogu niti čavle kupiti kad platim režije”, ironizira, pojašnjavajući da na posao gleda kao na prisilu, ne izbor. Sa sličnim osjećajem govori i Ljiljana Količić iz Zagreba. Nakon 41 godinu staža prima manje od 600 eura pa radi pet do šest sati dnevno unatoč bolnim leđima i nogama.
Za razliku od njih, Zagrepčanin Josip Cvitaš u poslu vidi priliku za osobno ispunjenje. „Ja uživam u stvaranju nečega, a kad se vide rezultati onda mi bude drago”, kaže, dočekavši mjeru kao dodatni poticaj da ostane aktivan.
Brojke Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pokazuju da na pola radnog vremena već radi više od 35 000 umirovljenika, a gotovo 9 000 moglo bi prihvatiti rad u punom radnom vremenu. Najviše ih je, očekivano, u Zagrebu.
Ni među samim umirovljenicima nema jedinstvenog stava. Tomislav Zadrovec smatra da je rješenje nepravedno: „Ako je on zaslužio penziju, treba je i dobiti.” Suprotno tome, Ivan Renić naglašava dobrobit za gospodarstvo: „Korektno je da se iskustva i vještine mogu prenijet na druge generacije”, podsjećajući na kronični nedostatak radnika u strojnoj obradi.
Predsjednica Matice umirovljenika Hrvatske Višnja Fortuna upozorava da motiv nije uvijek samo novac. „Nije samo niska mirovina, nego žele biti uključeni. Žele biti u svijetu rada”, objašnjava. Ivanka Margetić iz podružnice Maksimir dodaje kako visina mirovine određuje doživljaj mjere: onima s većim primanjima to je tek „dodatni plus”, dok je za korisnike manjih mirovina rad nužan za golu egzistenciju.
U praksi se, čini se, ostvaruje i jedno i drugo. „Svatko ima svoj san u penziji da će konačno moć odmoriti... ali želje su jedne, a stvarnost drugo”, zaključuje Šoprek, sažimajući dilemu s kojom se suočavaju tisuće umirovljenika – ostati kod kuće i zbrajati kovanice ili ponovno obući radnu odjeću i zaraditi za mirniji mjesec.