Politički analitičar Žarko Puhovski ponovo je izazvao raspravu izjavama o hrvatskoj povijesti i suvremenoj politici.
Govoreći o dugotrajnoj temi lustracije, Puhovski je ocijenio da „antikomunistički nacionalizam od 1990. stalno zapinje” jer bi svako dosljedno provjeravanje prošlosti neizbježno zahvatilo i Franju Tuđmana i Josipa Manolića, zbog čega se, kaže, od ideje naposljetku odustalo.
Komentirajući povik „Smrt fašizmu – sloboda narodu”, naveo je da je 1942. funkcionirao kao oslobodilački slogan, dok je 1945. pratio presude prijekih sudova, često i smrtne. „Reći da narodnooslobodilački pokret nije bio veliki trenutak hrvatske povijesti je, po mom sudu, naprosto glupo. Ali ne reći da se 1945. štošta nije događalo je prešućivanje zločina”, poručio je.
Puhovski tvrdi da su emocije, osobito mržnja, i dalje ključne u povijesnim tumačenjima. Kao jedini potpuno negativan primjer navodi Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), opisujući je kao „povijesnu političku crnu rupu koja u sebe usisava sve i koja baš ništa nije donijela”.
Posebno je naglasio da su hrvatski branitelji devedesetih „obranili Titove, a ne endehaovske granice”, zaključivši: „Oni su dakle titoisti. To su činjenice koje treba uzeti u obzir.”
Govoreći o simbolici crvene zvijezde, podsjetio je da je riječ o međunarodno rasprostranjenom znaku te upozorio da bi njezina zabrana zahvatila i veleposlanstva ili čak brendove poput pivovare Heineken. „To je simbol koji je daleko iznad Hrvatske”, naglasio je.
Prema njegovu mišljenju, dio javnosti pokušava „prošvercati” narativ da se modernu državu veže uz nasljeđe NDH, što je, tvrdi, devedesetih izričito onemogućavao sam Tuđman. Antiantifašizam se, kaže, na kraju svodi na pitanje što je doista bio antifašizam.
„Činjenica je da je jedini faktički antifašizam kod nas bio pod vodstvom komunista. Taj antifašizam se 1945. nije uspio ili nije htio preobratiti u antitotalitarizam”, ocijenio je, dodavši da je oslobođenje od NDH – „najgoreg što se dogodilo u hrvatskoj povijesti” – izvedeno „na koljački način”.
Jugoslaviju opisuje kao državu u kojoj je „učinjeno puno dobrih stvari”, ali ju ne smatra inherentno dobrom. Za NDH pak tvrdi da nije ostavila ništa vrijedno: „Volio bih da mi netko pokaže bilo što što je NDH donijela u hrvatskoj povijesti, a što je i danas važno.”
