Dodjela Oscara 2025. donijela je jedno od najvećih iznenađenja posljednjih godina. Umjesto dotad gotovo nepobitne favoritkinje, meksičko-francusko-španjolske koprodukcije „Emilia Perez”, zlatni kipić za najbolji međunarodni film otišao je u ruke brazilskog redatelja Waltera Sallesa za dramu „Još sam ovdje” („Ainda Estou Aqui”/„I’m Still Here”).
Time je Brazil prvi put u povijesti osvojio Oscara, i to nakon nekoliko prethodnih pokušaja koji su stali na nominacijama. Sallesova „Još sam ovdje” pritom je postala i prvi brazilski naslov ikad nominiran u glavnoj kategoriji najboljeg filma, čime je večer dobila dodatnu povijesnu težinu.
Brazilci su do sada ostajali kratkih rukava i u međunarodnoj konkurenciji i u drugim kategorijama. Podsjetimo, Sallesov „Glavni kolodvor” („Central Station”) bio je među favoritima krajem devedesetih, a „Božji grad” Fernanda Meirellesa svojedobno je dogurao do nominacija za režiju, scenarij, fotografiju i montažu – no kipić je uvijek izmaknuo. Ove je godine, međutim, upravo Salles zatvorio 27-godišnji krug.
Povratak nakon 12 godina
Nakon ekranizacije Kerouacova „Na cesti” 2012., Salles je nestao iz dugometražnih igranih projekata. Povratnički film ostavio je snažan dojam već prvom scenom: smiren prizor Eunice koja pluta ispred panorame Rio de Janeira naglo prekida vojni helikopter – vizualni podsjetnik na represiju koja će obilježiti film. Ulogu Eunice tumači Fernanda Torres, čija je interpretacija majke nestalog supruga donijela nominaciju za najbolju glavnu glumicu.
„Još sam ovdje” prati istinitu priču brazilske obitelji koju je tijekom vojne diktature sedamdesetih pogodio prisilni nestanak supruga i oca. Dok se država davi u represiji, Eunice se bori da djeci osigura normalno djetinjstvo. Film kombinira intimnu obiteljsku kroniku s političkim trilerom, a kritičari ga već svrstavaju uz bok „Glavnom kolodvoru” kao vrhunac Sallesove karijere.
Kipić koji mijenja perspektivu
Trijumf brazilske kinematografije odjeknuo je i izvan filmskih krugova, dočekan kao simbolično priznanje generacijama umjetnika koji su desetljećima radili u sjeni većih produkcija. Za samog Sallesa uspjeh je, kako je istaknuo pozornici Dolby Theatrea, „posveta svima koji su u najmračnijim danima vjerovali da se kamera ne smije utišati”.
I dok se „Emilia Perez” već smatrala sigurnim laureatom, presuda glasača Akademije podsjetila je kako Oscar još uvijek voli priču o povratku, hrabrosti i borbi za ljudsko dostojanstvo. Brazilu je, napokon, stiglo priznanje koje je dugo čekao – i filmska povijest dobila je novog junaka.