Lučki terminali diljem Hrvatske formalno zadovoljavaju zakonske norme zaštite od požara, no praksa pokazuje zabrinjavajući raskorak između projektiranog i stvarnog stanja.
Prema Zakonu o zaštiti od požara i pratećim pravilnicima, svaki lučki objekt mora imati vanjsku hidrantsku mrežu s najmanjim tlakom od 2,5 bara i protokom od 10 l/s, pristupne putove širine 3,5 m i elaborat zaštite koji potpisuje ovlašteni inženjer. Ti se dokumenti uredno prilažu građevinskoj dokumentaciji, a uporabna se dozvola izdaje kad se na papiru dokaže usklađenost s projektom.
Međutim, na terenu je slika drukčija: • tlak u hidrantima često je ispod propisanoga zbog istrošene vodovodne mreže i neodržavanih instalacija; • hidranti su postavljeni predaleko od rizičnih točaka, a manipulativne površine zatrpane plovilima i vozilima ometaju pristup vatrogascima; • završna funkcionalna ispitivanja rijetko se provode, pa se uporabna dozvola izdaje temeljem administrativne, a ne tehničke provjere.
Stariji gatovi izgrađeni prije 2013. još su problematičniji: nikad nisu morali tražiti uporabnu dozvolu, pa nisu prošli sustavnu kontrolu ni prema starim ni prema novim pravilima.
Sustavski propusti svode se na tri točke:
- Nejasna podjela odgovornosti za trajni nadzor ispravnosti sustava.
- Inspekcije koje reagiraju tek nakon dojave ili incidenta.
- Nepostojanje jedinstvene digitalne baze o stanju protupožarne opreme u lukama.
Stručnjaci predlažu uvođenje godišnjih tehničkih pregleda s mjerenjem tlaka i protoka, digitalizaciju elaborata zaštite od požara povezanu s katastrom te osnivanje specijaliziranog tijela koje bi pratilo usklađenost izvedenih radova s odobrenim projektima. Tek bi takav trokut nadzora – tehnički pregled, digitalna evidencija i specijalizirana kontrolna služba – mogao pretvoriti formalnu sigurnost na papiru u stvarnu zaštitu na molu.