Kada gradovi i županije sjednu nad karte, brzo shvate da ključni dokument koji bi im trebao pokazati smjer – državni plan prostornog razvoja – još uvijek ne postoji. Država ga je, prema zakonskim rokovima, trebala donijeti prije deset godina, no procedura je zapela, a lokalnim vlastima ostavljeno je da balansiraju između suprotstavljenih interesa bez jasnog nadređenog okvira.
Bez krovne strategije svaka promjena – od prenamjene oranica u građevinska zemljišta do postavljanja granica novih industrijskih zona – otvara niz pitanja i sukoba. Hrvatske jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave moraju istodobno misliti na potrebe stanovnika, zahtjeve poduzetnika i očuvanje prostora, što često izgleda kao nemoguća misija.
Hrvatska komora arhitekata podsjeća da je izrada prostornog plana „iznimno složen posao” jer se prelama o golem broj propisa, i to iz gotovo svih područja – od poljoprivrede i šumarstva, preko zaštite prirodne i kulturne baštine, do prometa i vlasničkih odnosa. Posebno problematično postaje usklađivanje brojnih dionika s često suprotstavljenim očekivanjima.
„Najsloženiji je zadatak usklađivanje velikog broja različitih dionika, mnogih sa suprotstavljenim stajalištima i interesima, i to u sklopu zadanoga prostornog okvira. To je ujedno sama srž planerske struke”, poručuju iz Komore.
Kontradikcije su vidljive i na mikrorazini: građani žele zelenije gradove, ali i više parkirališta; zazivaju red u prostoru, no bune se kada pravila dotaknu njihovu parcelu. Bez strpljive komunikacije i jasnih državnih smjernica, arhitekti upozoravaju da će potraga za ravnotežom između razvoja i zaštite prostora ostati glavni izazov – i za struku i za politiku.