Nakon 38 godina provedenih u školskim dvoranama, Hadžira Brković, dugogodišnja profesorica tjelesne i zdravstvene kulture, oprostila se od katedre u Osnovnoj školi Lapad. Rođena u Rudom 1961., sport je zavoljela još u osnovnoj školi, a odbojka je ubrzo postala njezina trajna strast.
• Odbojkašku karijeru gradila je u četiri kluba – Rudo, Bratstvo i jedinstvo (Priboj na Limu), Maglić (Foča) i Dubrovnik – te nastupala za reprezentaciju BiH. • Diplomirala je na sarajevskom DIF-u kao prva na rang-listi, a istodobno stekla zvanje trenerice pa je 1986. u Dubrovniku pokrenula školu odbojke s više od 100 djevojčica. • U školama Župe dubrovačke, Ploča, Mokošice i naposljetku Lapada vodila je nastavu tjelesnog, ritmičku gimnastiku, atletiku, prvu pomoć i domaćinstvo.
„Kad završimo s treningom, možemo razgovarati, ali dok radimo – radi se”, podsjetila je na svoja jasna pravila rada. Upravo takav pristup donio joj je 24 plasmana na državna školska natjecanja, među ostalima i tri uzastopna finala s muškom odbojkom te niz medalja s badmintonisticama Leom Burazor i Erikom Konjuh.
Brković je tijekom karijere: • tri puta zaredom predstavljala Dubrovačko-neretvansku županiju na državnom natjecanju muške odbojke • primila priznanje Hrvatskog školskog sportskog saveza kao najuspješnija profesorica 2024. • stekla zvanje mentora i savjetnika u dva mandata • u nastavi stvorila šest budućih profesora tjelesnog, a među učenicima su i današnji reprezentativci poput Marka Bijača i Marka Žuvele.
„Najveće mi je zadovoljstvo vidjeti rezultat njihovog i mog rada na kraju osmog razreda”, kaže profesorica koja zagovara tri sata tjelesnog tjedno jer „Hrvati su treća nacija po pretilosti u EU”.
Zahtjevima roditelja za „lakom peticom” uvijek se suprotstavljala: „Ne možeš imati pet ako ne nosiš opremu ili ne dolaziš na nastavu. Svaki sport ima svoju tehniku i metodiku.”
U mirovini ne planira stati. Volonterski će voditi odbojkaške treninge za dječake i pratiti uspjehe bivših učenika, među kojima su i Ana Konjuh te odbojkašice Badelj, Barač i Šetka, danas stipendistice američkih sveučilišta.
U školi ostaje kći Sumejja Brković, školska psihologinja, što, kaže, dodatno olakšava rastanak: „Zaljubila sam se u Lapad na prvu. Djeca su mi ovdje pohađala školu i kad nešto volite, nije teško dati sve od sebe.”
Posljednji sat profesorice Brković završio je, ali utakmica, kako sama voli reći, i dalje traje – samo nešto sporijim tempom i s istom strašću prema igri i djeci.