Tragična priča Mirele Čavajde, kojoj su četiri bolnice odbile prekinuti trudnoću unatoč smrtonosnom tumoru njezina fetusa, ponovno je pokazala jaz između zakona i prakse hrvatskog zdravstva. Iako je pobačaj dopušten Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. i potvrđen od Ustavnog suda, mnoge žene pravo ostvaruju tek – u inozemstvu.
Dr. sc. Anita Blagojević, profesorica ustavnog i europskog prava na Pravnom fakultetu u Osijeku, smatra da je ključni problem „iznimno visok postotak ginekologa koji ulažu priziv savjesti”. U pojedinim slavonskim bolnicama, dodaje, svi specijalisti odbijaju zahvat pa nastaje de facto institucionalni priziv, iako bi država morala jamčiti barem jednog dostupnog pružatelja usluge.
Čavajdin slučaj, kaže Blagojević, „pokrenuo je diskurs o problemima s kojima se žene suočavaju”, osobito onih koje zbog medicinskih indikacija traže prekid trudnoće nakon desetog tjedna. Kada to u Hrvatskoj nije moguće, najbliže rješenje je – Slovenija.
Europska slika i hrvatski repovi
Rokovi za pobačaj unutar EU-a variraju od 10 do 24 tjedna, a Hrvatska je s deset tjedana među restriktivnijima. Istodobno se u dijelu Unije, poput Poljske i Mađarske, bilježi ograničavanje prava, dok je Europski parlament uveo inicijativu „My Voice, My Choice”. Iako nije ostvarila sve ciljeve, paket omogućuje EU-sufinanciranje putnih troškova ženama koje zbog prepreka kod kuće moraju putovati na zahvat. „To je velik iskorak”, ocjenjuje Blagojević, premda žali što nije osnovan poseban fond isključivo za tu svrhu.
Rodna ravnopravnost i populizam
Prema indeksu rodne ravnopravnosti EU-a, Hrvatska je pri dnu, osobito u kategoriji moći i političke participacije. Blagojević uzrok vidi u kombinaciji populizma i „antirodnih” narativa. Podsjeća na akcije poput Hoda za život i molitvenih bdjenja ispred bolnica te ocjenjuje da se ta pitanja i dalje svode na ideološke rasprave, umjesto na zaštitu ženskih prava.
„Mislim da nema žene u Hrvatskoj koja nije doživjela bar neke suptilne oblike diskriminirajućeg ponašanja”, kaže profesorica, ističući manjak građanske edukacije: mnogi ni ne prepoznaju diskriminaciju, a kamoli znaju kako je prijaviti.
Znanje kao poluga promjene
Kao voditeljica europskog projekta „Europska unija i rodna ravnopravnost” (Jean Monnet modul), Blagojević pokušava popuniti tu prazninu kroz predavanja, radionice i nadolazeću međunarodnu konferenciju. Vjeruje da je sustavna edukacija preduvjet za provedbu postojećih zakona: izvješća pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u Saboru nerijetko čekaju godinama, što, ocjenjuje, pokazuje koliko su političarima ta pitanja sporedna.
Bez registra priziva savjesti, bez ravnomjerne mreže pružatelja usluga i bez jasne političke volje, ustavno pravo ostaje papirnato. Dok se to ne promijeni, bolno iskustvo Mirele Čavajde ostat će, kako kaže profesorica, „diskriminirajući” podsjetnik da u Hrvatskoj zakon i praksa još uvijek ne žive na istoj adresi.