Trideset godina nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja bivši zapovjednik i saborski zastupnik Ante Prkačin tvrdi da je, uz vojnu, ključnu ulogu odigrala politička priprema akcije.
Govoreći o slabom otporu pobunjenih Srba, prisjetio se raketiranja Zagreba 2. i 3. svibnja 1995., kada je „poginulo sedmero ljudi, ranjeno 181, a oštećeno 277 vozila”. Pita se „gdje su bili Lune i Orkani” u kolovozu 1995. te zaključuje da bi svaki ozbiljniji otpor podigao hrvatske žrtve „u tisućama, desecima tisuća”.
Banja Luka kao propuštena meta Prkačin odbacuje čestu tezu da je Hrvatska vojska trebala ući u Banju Luku: „Hvala Bogu da nismo. Istjerali bismo Srbe, a ostavili veće neprijatelje za nas Hrvate, a to su Bošnjaci.” Smatra da su Srbi tada bili „izgubljeni”, ali da bi hrvatsko zauzimanje grada dugoročno pogoršalo odnose u Bosni i Hercegovini.
Ratna ‚trgovina’ i Mesićeva uloga Govoreći o mogućim političkim nagodbama tijekom rata, navodi gubitak Posavine kao primjer „čudnog” razvoja fronta. Danas, kaže, hladnije glave procjenjuje da su odluke Franje Tuđmana i Gojka Šuška možda bile najbolje moguće. Posebno proziva Stipu Mesića: uvjeren je da je bivši predsjednik, nakon sukoba s dvojcem Tuđman-Šušak, „lažnim svjedočenjima i drugim potezima nanio veliku štetu Hrvatskoj”.
Ustaše, ‚Za dom spremni’ i Tito Prkačin kritizira tvrdnje o „ustašizaciji” Hrvatske, držeći da time desnica „automatski prihvaća srpsko-partizansku teoriju” o ustašama kao apsolutnom zlu. „Za mene je ‚Za dom spremni’ samo čip da se utvrdi što se događalo 1941.–1945.”, poručuje.
O Josipu Brozu Titu kaže da je „najveći politički gubitnik” i da je njegova vojska „najzločinačkija koja se ikad na ovim prostorima pojavila”.
Kontroverze oko Jasenovca Bivši general ponavlja tvrdnju da je Jasenovac bio „običan radni logor” te se poziva na zračne snimke s „samo šest baraka”. Drži da bi „prava hrvatska vlast” mogla popraviti međunarodnu sliku Hrvatske temeljitijim istraživanjem Drugog svjetskog rata, što, kako kaže, „nasljednici Tuđmana i Šuška” i domaći povjesničari ne čine.
Odnosi s Bošnjacima O značaju Oluje za deblokadu Bihaća kaže da je vrijeme za „ozbiljan razgovor” s Bošnjacima, ali tek „kad dođu k sebi”. Upozorava da bi im eventualni novi sukob bio „sedam puta gori i katastrofalniji” od prethodnog.
Iako su njegove ocjene često polemične, Prkačin ostaje pri stajalištu da su kombinacija vojne snage i političkog manevriranja 1995. godine Hrvatskoj donijeli konačnu pobjedu – ali i otvorili dugotrajne rasprave koje, čini se, ni tri desetljeća poslije ne jenjavaju.