Svijet danas drži iza rešetaka više od 11,5 milijuna ljudi, a troškovi tog zatvaranja rastu brže od sposobnosti država da ih kontroliraju. Samo Sjedinjene Američke Države godišnje potroše 80,7 milijardi dolara (oko 69,1 milijardu eura) na zatvorski sustav, dok Brazil izdvaja četiri, a Indija tek jednu milijardu. No, unatoč enormnim iznosima, 155 država suočava se s prenapučenošću, a u 11 zemalja kapaciteti su dvostruko premašeni; u Kongu, Kambodži i na Filipinima popunjenost doseže između 300 i 600 posto.
Privatni sektor uskočio je ondje gdje javni novac više ne prati potrebe. Od osamdesetih godina kompanije u SAD-u, Velikoj Britaniji, Meksiku i Brazilu dobivaju poslove gradnje i upravljanja čitavim zatvorima, opskrbe hranom, zdravstvom i telekomunikacijama. Američka vlada tako godišnje privatnicima isplaćuje 3,9 milijardi dolara, a isti ti privatnici potom na zatvorskim kantinama i telefonima ostvaruju vrtoglave marže: osnovni proizvodi skuplji su i do 600 posto, a 15-minutni poziv može koštati 16 dolara.
Politolog sa Sveučilišta u Chicagu Benjamin Lessing upozorava da takav model zahtijeva čvrst nadzor: „Privatne kompanije obično upravljaju zatvorima učinkovitije nego država”, no bez jasnih pravila profit lako postaje važniji od rehabilitacije. U Brazilu kritičari ističu da tvrtke poput Umanizzarea imaju izravni interes održavati što više kreveta popunjenima, što pridonosi nasilju i pobunama poput one u Manausu 2017., kada je poginulo gotovo 60 ljudi.
Istodobno stižu i optimistični podaci: britanski Serco, koji vodi zatvor u Aucklandu na Novom Zelandu, tvrdi da je stopa povratka tamošnjih zatvorenika 13,6 posto – trećinu manja nego u državnim ustanovama i niža i od hvaljenog norveškog standarda od 20 posto.
S druge strane rešetaka cvjeta siva ekonomija. Tjestenina, sapun ili cigarete pretvaraju se u valutu, a „krediti” se vraćaju po principu uzmeš jedno – vratiš dva ili tri. Brazilska banda PCC drogu prodaje po 10 do 20 puta višoj cijeni nego na ulici, a pametni telefon u ćeliji vrijedi i 1.500 dolara. Towar u indijskom Tiharu ili Sabarmatiju prate iznude i naručena ubojstva. „Njihova prava inovacija bila je uspostava osnovnog društvenog poretka – zabranjuju silovanje, krađu i iznude, a nasilje opravdavaju”, kaže Lessing objašnjavajući kako su bande popunile vakuum nastao lošim upravljanjem.
Financijski teret ne staje na zatvorskim vratima. Obitelji američkih zatvorenika svake godine potroše 2,9 milijardi dolara na hranu, telefonske pozive i druge naknade povezane s kaznom najmilijih. Time, paradoksalno, sami zatvorenici i njihovi bližnji financijski hrane sustav koji bi ih trebao resocijalizirati.
Dok privatni zatvori nude obećanje nižih troškova i bolje statistike povratništva, rastuće prenapučenosti i jačanje zatvorskih bandi pokazuju da komercijalni model sam po sebi nije čarobna formula. Bez jasnih pravila igre profit se pretvara u cilj, a rehabilitacija – u kolateralnu štetu.