Na društvenim mrežama ovih se dana ponovno dijeli potresni tekst pokojnog hrvatskog branitelja Ljube Franka Barbe, pripadnika 2. gardijske brigade „Crne mambe”, koji je preminuo 22. listopada 2021. godine. U emotivnoj ispovijesti Frank opisuje kako je usred ratnog vihora izniknulo neobično, ali neraskidivo prijateljstvo između njega – zakletog navijača Hajduka – i Roberta, zagrebačkog Dinamovca.
Frank se prisjeća prvog susreta sredinom 1991. u spavaonici brigade. Dok su navlačili uniforme, Robert je na njegovu ruku primijetio tetovažu „Hajduk Split”, dok je Frank na Robertovu ramenu ugledao „Dinamo Zagreb”. „Moglo bi biti gusto”, pomislio je, ali napetost je brzo otopljena kada mu je Zagrepčanin pružio krunicu i rekao: „Splićo, za sreću…”.
Unatoč vječnom nadmetanju dvaju klubova, dvojica suboraca stvorila su čvrstu vezu. Rasprave o trofejima nerijetko bi završavale zajedničkom cigaretom i votkom, dok je Robert pjevao „Dalmacija u mom oku”, a Frank uzvraćao „Lepe ti je Zagorje zelene”.
Najdramatičniji dio Frankova zapisa vodi na livanjsko ratište početkom 1992. godine. Hladno jutro prekinula su „dva pucnja”, sjeća se Frank. Istrčao je iz vreće za spavanje i zatekao prijatelja kako leži na snijegu dok krv boji bjelinu. „Splićo, idi kod moje majke i sestre, reci im da ih volim…”, bile su Robertove posljednje riječi prije nego što je izdahnuo u njegovom naručju.
„Nije bilo suza. Samo tuga i bol. Žestoka bol koja oduzima dah…”, završava Frankova priča koja i više od tri desetljeća poslije svjedoči o ljudskosti jačoj od pripadnosti različitim navijačkim bojama.
Četiri godine nakon Frankove smrti, njegova ispovijest ponovno okuplja Hrvate oko jednostavne poruke: u ratu, kao i u životu, važnije od klupskih zastava ostaju hrabrost, solidarnost i ljubav prema bližnjima.
